PREDGOVOR

Osobna duhovna potraga ekspedicijskom posjetu Indiji, Nepalu i Tibetu 1998. godine, rezultirala je i serijom 14 putopisnih fotografija, kadrova eksterijera, pejzaža, redovnika, ikonografskih sekvenci koje impliciraju religioznost i duhovna znanja, sa naglaskom na Tibet. Obilazeći prostranstva Tibeta na visini i do 5000 metara nadmorske visine, manastire smještene na neprohodnim planinskim masivima, autorica objektivom bilježi impresiju i prepuštanje svoga bića osjetilnom sudjelovanju u meditacijskom skladu religioznosti Tibeta, njegovih ljudi i prirode. Kroz sekvence svakodnevnog, oko traži trenutke vlastitih duhovnih nastojanja u susretu sa kulturom koja doziva unutarnji mir. Tako su fotografije Nadie Vizantin osobito tihe. U njima nema povišenih zvukova ili buke. Dapače, to je zvuk prirodnih prostranstava, zemlje, laganog svećeničkog hoda, tkanine na vjetru, zov prizivanja vjekovnog prisustva iz ljudske nutrine posredstvom obrednog roga.
Čovjek ovdje nije svjedok, već sastavni dio prirodnog jedinstva i sklada. Figure ljudi uvijek su stopljene sa okolišem, svojim prisustvom komuniciraju s njim. Autorica svjetlom, naglaskom na fluidnost, ograničenim koloritom i odnosima koje oni uzajamno dozivaju, postiže ugođaj koji je nositelj izraza.
Time dolazimo do suptilnijih dijelova fotografija; koncentracije Nadie Vizintin na one efekte koji impliciraju nepostojanje vremena, eteričnost. Esenciju. Ona time postaje stvaran fotografski motiv, i u pojedinačnim prikazima, ali i u cjelini iskaza. Tako izbor prigušenog kolorizma i ograničene palete, koja se kreće u slikarskim gradacijama primarnih boja, stvara atmosferu prožimanja svih dijelova u jedinstvo. Posebnost je i u tretmanu svjetlosti, ona je smirena, sveprisutna i priziva transcendentalnost. Birani su upravo oni trenutci rafiniranih promjena u kojima se vrelo naizgled skrivenog otvara u svoj svojoj punini. Spomenut ću samo neke:
...kadar suprotnost hrapave teksture monolitne stjenke zida i korak redovnika u hodu... negdje oko podneva, uz naglašenu prisutnost svjetla, zabilježena je strogost i odricanje nasuprot lepršavoj tkanini i momentu prolaznosti.
Pejzaži u prostranstvima prirode pogled prepuštaju raznolikosti ljepote. Svjetlost je ovdje beskonačno rasuta po livadama planinskih masiva, tonaliteta zemljanih i žutih boja u vodoravnom stapanju jedne u drugu.
Latentnost, skrivenost je postignuta magličastim isparavanjem jezera ili prisustvom dima i pare u vanjskom prostoru kuhinje samostana "Sera". Spajanjem materije i prolaznosti, zabilježen je svijet prividnih granica i nestvarnih obrisa.
Svako daljnje promatranje otkriva nove i nove odnose. Tako je već sam početak izlagačke djelatnosti Nadie Vizintin označen suptilnim i sasvim osobnim pristupom u interpretaciji motiva. Ulogom promatrača, ali i sudionika u finijim promjenama prožimanja prirode i duha, autorica je senzibilitetom i fotografskim umijećem kreirala vlastiti profinjen i osjećajan izraz.

Nadežda Elezović

OTVORENJE IZLOŽBE