PREDGOVOR

Putovanje je promjena, odmak od svakodnevnice, bijeg u slobodu (više željeni nego realizirani, naravno), potraga za nepoznatim, egzotičnim ili barem novim – novim doživljajima, novim slikama, veliko očekivanje – priznali to ili ne.
Ali, putovanja su i način života, posao za mnoge, pa i za našeg fotografa Tonija Hnojčika, dnevna rutina kojoj je oduzet svaki tračak romanike, slutnje: kad se nađemo na autoputu, a sve se više na njemu nalazimo, nametnuta su nam sva moguća ograničenja – automobilom, zatvorenom kapsulom možemo doći do odredišta, usput se zaustaviti na anonimnom odmorištu, krenuti dalje. Ukratko, kad dođemo do cilja promaklo je sve ostalo: za nama su ostali svjetovi, atmosfere, ljudi, krajolici koje samo naziremo kao kulisu potpuno odvojenu i od nas i od ceste koja ne dopušta ni tren odmaka, popuštanja koncentracije. Ili? Ciklus krajolika snimljenih tijekom vožnje, upravljanja automobilom, priznaje Hnojčik (jer, kako duhovito kaže, fotografiranje u vožnji nije, za razliku od telefoniranja zabranjeno) fascinantan je dokaz što sve propuštamo, ali i dokaz žilave borbe rasnog fotografa do pobjegne od otuđenosti, ukalupljenosti, zadanosti. Hnojčik je u svoje doba, dok je to bilo tako važno, prošao kao fotograf mnoga naša ratišta i svojim zapisima bilježio strahote s kojima se dnevno susretao, pronosio istinu o tome što se i zašto događa u Hrvatskoj, tko je krvnik, a tko žrtva…Jednakim žarom i dalje se, na drugim područjima i ozračjima, bavi fotografijom, objavljuje u nekoliko novina, časopisa. Ovaj njegov ciklus „fotografija ceste“ njegova je potraga slobode, izraz potrebe da i u krajnje nekonvencionalnim, neobičnim okolnostima bilježi, snima, komunicira. I kad je taj njegov dijalog s krajolikom, cestom naizgled slučajan, i kad, kako sam kaže i ne zna precizno što će se ukazati, što je kroz vjetrobransko staklo pri brzini od stotinjak kilometara zabilježio njegov objektiv, to je samo pojednostavljenje, privid istine. Jer i kad se prolazi mimo, i kad znamo da trenutak više nikad nećemo zaustaviti (jer, u istu rijeku se dvaput ne ulazi, zar ne?!) oblaci nad cestom, maglice nad šumom, smiraji i nemiri ostaju naši, i ako smo ih zabilježili, ali i ako smo ih samo pokušali zapamtiti.

Edda Dubravec

OTVORENJE IZLOŽBE