PREDGOVOR

Daleko gore na sjeveru nalazi se greben, stotinu je milja visok i stotinu milja širok. Jedanput svakih tisuću godina doleti onamo ptičica i brusi kljun o kamen. Kad je čitav greben izbrušen, sravnjen sa zemljom i pretvoren u pijesak, prošao je jedan jedini dan vječnosti. Tako je tijek vremena pokušao objasniti neki književnik u nekoj, davno pročitanoj i, nažalost, zaboravljenoj knjizi.
O strukturi vremena, o isječcima i fragmentima, govore i fotografije Ane Tepavac. Kamenje i pijesak njezini motivi pripadaju otoku Visu, ali postaju osobni stav i univerzalna parafraza, među ostalim i zbog jednostavne činjenice da je fotografija istodobno način da prisvojimo objektivni svijet i da u njemu solipsistički izrazimo pojedinačno ja.
Kamenje i pijesak, fascinantni u svojoj ogoljelosti, elementarnosti, otkrivaju se čedno i gotovo neprimjetno, zadivljujući u trajanju posvjedočenom zelenilom tko zna kako iznikle travke ili gotovo neprimjetnim tragom stopom neke životinjice ili valom koji je poremetio statičnost žala, nepokretnog i istodobno podatnog.
Ti se dijelovi krajolika mogu, naravno, promatrati i kao skulpture ili slike, dakle kao nešto što je netko svjesno i namjerno načinio i darovao nam da o tome razgovaramo, da se divimo tehnici, oblicima, bojama, ukratko, da riječima pokušamo objasniti ono što se zapravo objasniti ne može (i ne treba). Ovdje, na ovim fotografijama nema traženih efekata autoricu nisu na prvom mjestu zanimali dekorativni, nečemu slični kamenovi ili slike u pijesku. Ona je ušla u materiju samu, u vrijeme i njegove tragove, pa i u ono pitanje koje ponekad olako postavljamo i na koje baš i nema zadovoljavajućeg odgovora tko smo i kamo idemo.

Edda Dubravec

OTVORENJE IZLOŽBE