PREDGOVOR

Putovati znači krenuti u nepoznato, doživjeti neočekivano, uspoređivati i svakako na neko vrijeme prekinuti uobičajenu rutinu, život, pokušati postati svjedokom ili čak sudionikom svakodnevice drugih ljudi, krajeva i svakako gledati, istraživati, prosuđivati, pamtiti – slike, mirise, boje, lica, krajolike, veličanstvene spomenike, ali nadasve situacije i sitnice koje sve to objašnjavaju, a možda i zamućuju ono što smo vidjeli ili što mislimo da smo vidjeli.
Neka putovanja pamtimo, neka bismo možda voljeli zaboraviti no, bez obzira na lijepe ili manje lijepe stvari koje smo vidjeli i doživjeli, ostaju slike – upamćene, zapisane ili snimljene.

Fotografije – ukradeni ili osmišljeni trenuci svakako su važan dio života Andree Solar baš kao i putovanja u šezdesetak zemalja na šest kontinenata. Upravo na putovanjima, kako sama kaže, otkrila je fotografiju i njezine neiscrpne mogućnosti čuvanja dragocjenih doživljaja, istraživanja, susreta. Iz bogate zbirke od nekoliko tisuća negativa, dijapozitiva, digitalnih zapisa ova izložba donosi niz portreta, ili bi bolje bilo reći malih prizora iz svakodnevnog života nastalih u Myanmaru, Peruu, Indiji, Vijetnamu, Keniji, Namibiji – zemljama koje većini od nas ostaju samo egzotični lokaliteti koje bismo možda željeli posjetiti, ali u toj dosta neizvjesnoj međufazi između želje i realizacije, vidjeti ih možemo jedino u dokumentarcima, filmovima ili na fotografijama.

Andrea Solar vidjela je, upoznala i zabilježila sve to, posjetila razne gradove i spomenike koji su ponekad gotovo opća mjesta, ali na ovoj izložbi nećemo ih vidjeti jer ona donosi detalje, sličice iz dnevnog života, žene, djecu, muškarce „uhvaćene“ u njihovim uobičajenim aktivnostima, trenutke opuštenosti, zabrinutosti, veselja, dokolice. Njezina fotografija nije deskriptivna u smislu da protagoniste stavlja u središte njihova okruženja – grada, tržnice, kuhinje, dvorišta, krajolika. Sve su to samo popratni detalji, slutnje koje u mašti možemo dopuniti – ako želimo – i stvoriti tako svoje priče, svoje doživljaje. Ona ni u jednom trenutku nije podlegla toj zavodljivoj zamci. Protagonisti ovih fotografija su ljudi karakterističnih fizionomija, odjeveni u karakterističnu odjeću koja je – ponovno – više znak, metafora nego precizna i detaljna razrada, što cjelini daje osobitu atmosferu, pa i elemente meditativnosti i jedno sasvim iznimno čitanje egzotičnih krajeva. I upravo ta igra običnog i neobičnog, malih scena, portreta sa samo naznačenim kontekstom, taj „pars pro toto“ način gledanja znak je rafiniranosti, empatije, biranja ponekad težeg puta, pa i spoznaje da je upravo čovjek mjera svih stvari.

Edda Dubravec

OTVORENJE IZLOŽBE