Zagreb i ja
Zagreb je, to je jasno, prvi protagonist ove izložbe, koja se i gleda - i čita. Malo je teže odrediti drugog aktera – da li je to Nenad Reberšak koji je snimio fotografije, Zvonko Špišić koji je otpjevao (ili ispjevao) stihove koji su postali njihov sastavni dio, ja koja pišem ovaj tekst ili vi (a onda ste i vi - ja) koji ih s nama gledate , i zajedno s nama svakodnevno prolazite ulicama grada kojeg smatramo svojim, za kojeg mislimo da ga poznamo «u dušu», bez obzira da li se možemo ubrajati među starosjedioce koji vjeruju da im je u genetski kod na neki načim upisana njegova povijest ili se u njemu tek tražimo i uz pomoć plana grada otkrivamo mjesta i adrese.
Ljubav, pa i ljubav prema Zagrebu nešto je sasvim neopipljivo i ne može se odrediti drugačije nego kao osobno otkriće, kao želja i potreba da postanemo (i ostanemo) sudionici njegova sadašnjeg trenutka ali i da pokušamo shvatiti njegovu prošlost, njegov duh. Jer, duh grada su ljudi, vizure, atmosfere, prometne gužve u kojima se ponekad pitamo – što ja tu uopće radim, duh grada je njegova periferija koja nam se pred očima rasipa, nestaje poput snijega, ali i njegovo središte, kafići, sjenoviti drvored jednog sunčanog dana, mistični sumrak Kamenitih vrata....
I ova zbirka fotografija i ovi stihovi nisu i ne mogu biti neki univerzalni recept za to što Zagreb je ili što bi želio biti. Oni su samo mali podsjetnik, mala uvodna sličica i misao za spomenar (onaj u ladici stola ili onaj u glavi). Jer, iza svake fotografije, iza svakog stiha leži cijeli jedan beskraj motiva, beskraj priča koje znamo i još više onih kojih bismo se rado podsjetili, a koje negdje čekaju da se probudi sjećanje na njih. I zato, su i ove fotografije, snimljene s mnogo senzibiliteta, emocija i duboke proživljenosti s gradom, kao i stihovi pjesama koje su odavno postale daleko više od usput odslušanog motiva, postali neka vrsta znamenitih Proustovih kolačića koji vraćaju zaboravljene svjetove, izgubljeno vrijeme.
Edda Dubravec
