PREDGOVOR

AKT = ACT

Leonardo da Vinci kaže: „Vrat ima četiri, pokreta od kojih se prvi sastoji od podizanja, drugi od spuštanja lica, treći od okretanja desno i lijevo, a četvrti od naginjanja glave desno i lijevo.“
Ova konstantacija funkcionalne motorike vrata simbolizira znanstvenost u Leonardovom umjetničkom stvaranju. Za takvog umjetnika, poznavanje i razumijevanje motiva (forme) preduvjeti su umjetnosti. Bez obzira na vrstu likovnog medija, svaka je reprodukcija vizualno tumačenje, pri čemu je preciznost forme nužna za prezentiranje vizualnih karakteristika jednog predmeta ili motiva. Aktovi Roberta Ravnića u mnogokojem aspektu imaju tu odliku.
Njegovo viđenje tijela ekvilibrira u erotsko-voajerskoj „točki preokreta“, pomirujući suprotnosti putenog i racionalnog. Ne postoji ni jedan potpuni uvid u tijelo, prisiljeni smo na otkrivanje i zamišljanje, na pokretanje voajerske mašte kojoj se slobodno prepuštamo.
Poput strogog manirista, on odstupa od uobičajene interpretacije akta, postavlja model u nedefinirani prostor koncentrirajući se na kompozicijske odnose pojedinih dijelova tijela. Raznolikim inpostacijama modela on postiže mondrianovske odnose vertikale, horizontale i kosine, pri čemu udovi i drugi dijelovi tijela grade provokativnu, geometrijsko-apstraktnu vizualnu strukturu. No, upravo u trenutku negacije tjelesno-putenog, umjetnik svjetlopisac ovdje čini preokret. Koristeći odnose svjetla i sjene u maniri op-art umjetnika on primjenjuje svjetlosnu igru i njezinu optičku varku, i to dvoznačno: da bi ju afirmirao kao temu i/ili da bi poetizirao motiv. Upravo je sfera chiaro-scura mjesto i utočište njegova najdubljeg umjetničkog iskaza kako u tehničkom, tako i u sadržajnom smislu – erotričnom bljesku kože korespondira otisak sjene na zidu iza modela, taktilni linearizam nabora kože nasuprot prigušenoj mekoći zasijenjenih pregiba. Zgušnjavanje oblika i sublimacija na samo ono bitno ili pak rastavljanje do željenog odnosa puno-prazno, volumen-prostor, ispunjeno-neispunjeno, veselo-tužno, prizivaju u sjećanje Brancusiev ili Mooreov pristup.
Nezanemariv je i senzibilitet za fakturu koja odiše prigušenom erotičnošću. Nasuprot napetoj glatkoći puti, autor naglašava razigranost kose, muskulaturu, kosti, bradavice u upadljivo (maniristički!) – ruke. Ruke na dojkama, ruka na preponi, ruke kada slobodno padaju, ruka – kao simbol racionalno operativnog nasuprot instinktivno putenom. Ruka je onaj organ čovjekovog ekstremiteta kojim se prima i/ili dohvaća objekt. Ruka je metafora autorova voajerizma čiji su aktovi umjetnički izraz erotski željenog i racionalno doživljenog.

Kristina Skerlev, povjesničar umjetnosti

OTVORENJE IZLOŽBE