IVAN POSAVEC - "FOTOGRAFIJE"
OTVORENJE KLUBA

11. listopada 2005. otvoren je "Cro Art Photo Club" u Gajevoj 25. Ujedno je otvorena i prva u nizu izložbi fotografija u klupskim prostorijama. Riječ je o izložbi fotografija Ivana Posavca. Prisutne je pozdravio predsjednik kluba, gosp. Luka Marotti. O klubu i potrebi za ovakvim prostorom, te o potrebi očuvanja hrvatske fotografske baštine govorio je gosp. Petar Dabac. Klub i izložbu fotografija Ivana Posavca otvorio je šef Odsjeka za tehničku kulturu, gosp. Korbar.
O AUTORU:

Ivan Posavec (Dužica kraj Siska, 1951.) diplomirao je filmsko snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i magistrirao fotografiju na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu (1984). Fotografije je objavljivao u «Poletu», «Startu», «Studentskom listu», «Komunistu», «Danasu», «Mladini», «Vjesniku», «Gloriji», «Areni», «Globusu». Sa Milisavom Vesovićem osnova 1979. grupu MO, koja je realizirala više od stotinu naslovnica tjednika «Danas». Izlagao na tristotinjak izložbi, dobitnik pedesetak nagrada. Njegove se fotografije odlikuju realističnim pristupom motivu, s misaonim sadržajima bliskim konceptualnoj umjetnosti.

PREDGOVOR

Tri su nivoa: slika, fotografska slika, i Posavčeva fotografska slika. Samo širenje i sužavanje konceptualnog kadra unosi energiju i uzgon potreban za uzlet pripovijesti.
Slika je bilježenje, često bilježenje onoga što ne može biti zabilježeno riječima. Birajući reprezentativni uzorak ona oblikuje i reflektira svjetonazor „pisara“. Takva je svaka slika a posebno fotografija jer se fotografska slika neosporno i neizbježno još uvijek identificira s dokumentom. Čak i danas kad je dobar dio nas svjestan neizmjerne mogućnosti manipulacija, ne samo odabranim isječkom događaja, već i sofisticiranim metodama doslovnog krivotvorenja što ga omogućava suvremene tehnologija, fotografiju doživljavamo kao dokaz istinitosti, stvarnosti događaja, mogućnosti pogleda. Takva je čini se sama priroda fotografije.
Barthes je na početku Svijetle komore ispričao ono bitno što bi se o prirodi fotografije moglo reći: „ono što fotografija može beskrajno puta ponoviti u stvarnosti će se dogoditi samo jedan jedini put: ona mehanički ponavlja ono što se u životu ne može nikada više ponoviti“. Teško je nešto iskrenije i preciznije barem zasad o fotografiji primijetiti. Ta tvrdnja može izgledati čak previše očigledna i banalna no njene su posljedice gotovo nesagledive.
Naime tako se kroz sliku, koja je fotografska slika otvara mogućnost komunikacije s prostor-vremenom koje nam je inače gotovo nedohvatljivo a presudno, s prostor-vremenom u kojem se sada i ovdje odvija naš život. Fotografija je komunikacija s prostorom kontingencije, trenutnosti, omogućava nam razgovor s božanstvom sretnoga trenutka. Omogućava dodir s prostor-vremenom u kojem se naš život odvija a koji upravo zbog te vitalne osobine neponovljivosti ne možemo dvaput vidjeti, ne možemo ponoviti pa naučiti, ne možemo analizirati pa shvatiti. Istovremeno fotografija nikada ne nadilazi događaj sam bez obzira koliko sentimenta može pobuditi, koliko sjećanja može sačuvati ona nas uvijek odvraća od onoga što bismo trebali ili htjeli i vraća nas onome što vidimo. Onome što je susret i trenutak.
Zato je fotografija istraživanje koje može mijenjati oblike ali ne može prestati!
I tu se tema istraživanja fotografske slike račva u dva kraka: atipična Posavčeva fotografska slika i jedan novi izložbeni prostor.
Posavčeva fotografska slika preispituje samu sebe na drugačijem uzorku reprezentiranog. Kada snima bilje, stabla i cvijeće onaj ironijski ubod koji tvori prepoznatljivu Posavčevu mrežu podražaja i drži duh promatrača zanosno budnim, mora nekako drugačije funkcionirati. Da znamo da Posavec oduvijek snima i cvijeće ali što žele ljudi koji bi voljeli posjedovati fotografiju cvijeća Ivana Posavca? Nešto baš neočekivano i netipično. Je li to nespretnost tražitelja ili izazov za autora?
S jedne su strane ograničenja i postavljeni zahtjevi istinski blagoslov jer sužavaju polje izbora i bez dodatnog napora podižu nivo koncentracije. Krenuti u lov na cvjetni motiv koji će imati jednaku snagu kao i klasični c/b Posavec zaista je izazov dostojan majstora. Dvadesetogodišnji period u kojem su nastajale izložene fotografije otkriva nam da se nije radilo o takvom izazovu već o jednom paralelnom životu Posavčeve fotografske slike. Rekla bih da ovi cvjetovi i travke, granje i korijenje ispituju samu fotografsku sliku opisanu kao neponovljivi trenutak. Kaplja na grani toliko je nestalna da nikada nismo sigurni u njeno postojanje. Ona je isto što i željeni bljesak tuđem oku, ili uhvaćena iskra veselja u oku Posvačevog modela. Trenutak i susret, kontigencija ima drugo značenje kada se radi o biljkama. Vrijeme ima drugo značenje, duže je, sporije. Kao u filmovima gdje gledamo promjene godišnjih doba, sezona, ciklusa u rastu i propadanju kišnih šuma, vrijeme treba drastično ubrzati, dane svesti na sekunde, mjesece na minute da bi se očitala priča, da bi se sagledala drama. Registar događanja je sužen. Nema uboda, nema zaokreta. Ima sentimenta i dobre praznine.
Drugi dio priče istraživanja fotografske slike je otvaranje ovog novog prostora koji želi njegovati klasičnu c/b fotografiju ali i sve druge manje ili više digitalizirane fotografske fenomene koji nezaustavljivo prodiru u naše živote, naš art, naše ljubavi. Njima ne treba njege oni ionako su nezaustavljivi. Doživjela sam u ovih nekoliko godina od kada intenzivnije radim fotografske izložbe nevjerojatan pomak. Od jedne normalne situacije kada si otišao i kupio poseban kvalitetni papir za galerijsku upotrebu u Kodakovom dućanu iza ugla, danas ne da više nema galerijskog nego nema nikakvog papira za povećanje c/b fotografije. Doživjela sam i to da je ni ja više ne zovem jednostavno crno-bijela već imam potrebu naglasiti da se radi o klasično povećanoj c/b fotografiji. Zato je energija koju su Badrovi uložili u Croartphoto klub koji će se baviti ne samo izlaganjem, nego zaista i njegovanjem znanja i mogućnosti crno bijele fotografije vrlo važna za njenu i našu budućnost.

Marina Viculin

OTVORENJE IZLOŽBE