PREDGOVOR

Fotografski svijet Ive Pervana je poput kaleidoskopa s naizgled sličnim ali uvijek različitim slikama uokvirenim osobnošću koja jednako strasno ali i promišljeno ponire i u magličasto jutro negdje na Jadranu, i u blaziranu eleganciju zagrebačke večeri.
Naučili smo vjerovati da ga možemo prepoznati, da se možemo prepustiti njegovom oku u traganju za atmosferama, bojama, okusima, mirisima…Ali, pred nama je drugačiji, nepoznati, zbunjujući Pervan, i s njim spoznaja da stara istina da fotografija govori više od riječi zahtijeva malu dopunu. Najprije, treba nešto reći, a onda vidjeti da sve funkcionira kao uvijek. Transformacija se ipak dogodila u brižno građenom estetskom svijetu.
Pred nama su fotografije snimljene u Južnoafričkoj republici, nastale tijekom dvogodišnjeg rada u Južnoj Africi (2003.-'04.) kada je Ivo Pervan posjetio više centara za zbrinjavanje djece oboljele od AIDS-a. Neke fotografije su nastajale i spontano izvan centara, na cesti, u trgovinama i drugdje kada su ugovarani susreti s djecom oboljelom od ove bolesti i njihovim starateljima.
Bolest i smrt su ili bismo tako željeli vjerovati rezervirani za stare, nemoćne, bolesne, neke druge i daleke, a AIDS se uglavnom događa negdje na marginama društva, među ljudima koji su ponajviše svojim izborom, svojim životnim stilom zapravo odabrali i odredili svoju sudbinu. Ponekad, stereotipi su jedina mogućnost da se suočimo s užasima i pošastima, s patnjama i smrti, u konačnici. I kad vidimo fotografije koje taj užas nedvosmisleno pokazuju, imamo šansu obraniti se, samozavaravajući se okrenuti pogled i praviti se da ništa nismo vidjeli, da ništa ne znamo, jer nemoćni smo i ništa ne možemo učiniti, ne znamo i ne možemo pomoći niti mi, niti cijela naša tako razvijena i sofisticirana civilizacija.
Pervan je odabrao drugi, svoj put da nas suoči s užasom manje izravan, ali zato dramatičniji i potresniji. Donio nam je likove dječice kao istrgnute iz obiteljskog albuma, likove zadovoljnih, njegovanih, bezazlenih dječaka i djevojčica, neodoljivih u svojoj egzotičnosti, nevinosti i apsolutnoj nesvjesnosti skorog i gotovo neminovnog kraja. To su dječica oboljela od AIDSA ne svojom krivnjom, ne svojim izborom. I možemo reći, ma koliko to možda cinično zvučalo, da su ovi mališani imali sreću, jer, eto, o njima netko vodi brigu, daje im ljubav, pažnju, hranu, lijekove…Za razliku od mnogih koji dijele njihovu sudbinu, nekome je do njih stalo.
Ali, ništa ne može promijeniti onu drugu, daleko strašniju istinu da oni nikad neće odrasti, ići u školu, šetati, zaljubiti se, fotografirati… I mi sve to znamo, i ništa ne možemo učiniti, jedino ih možemo zajedno s Ivom Pervanom pamtiti u svoj dramatičnosti njihove ljupkosti i nevinosti.

Edda Dubravec

OTVORENJE IZLOŽBE