PREDGOVOR

Izvorna ljubav za fotografiju, za fenomen govora svjetlom, za idiom svoje vrste izrastao je kod Mikote u profesionalizam zavidnog nivoa. Sretne okolnosti, ljubav, volja i sposobnost u kombinaciji s dugogodišnjim predavačkim iskustvom na Grafičkom fakultetu stvorile su od Mikote izvanrednog analitičara. …Stoga ne čudi sustavnost pristupa i taksativna preglednost u radu…, jednostavno, Mikota poznaje fotografiju. To je neosporno. Kada odabire pejzaž, on ima jasnu viziju njegove uloge. … Što će biti parametar stila, oblaci, nebo, vegetacija ili bez nje, Sunce ili pak rakurs, što će prizor uravnotežiti optimalnom dinamikom? Koliko objekata, gdje i kakvih, najkraće - Gestalt problematika u punom smislu riječi predmet su Mikotinog promišljanja. Mikota ne pribjegava oprobanim dekorativnim shemama, standardnim predodžbenim sustavima kao svojim stilskim karakteristikama, kao ovladanom formalno-semantičkom abecedom. Kada se i služi određenim efektima, oni su u tolikoj mjerivarijabilni, podređeni drugoj, osobnoj ideji. ...On pejzaž odabire kao svoj izraz na planu osobnog, ali i općeg univerzalnog intimizma bez dokumentarističke faktografije, bez nomenklature određenog mjesta koja bi mogla identificirati specifični dokument prepoznatljive okoline. On fotografiju motiva traži u onom njegovom težem govoru. Traži ga u njegovom govoru ekspresije i to one najprovokativnije, lijepe, hedonističke. Za ostvarenjeovakvih zahtjeva svakako nije dovoljno samo njegovo neosporno znanje i iskustvo, nego i prije svega intuicija kojom će stvoriti stratifikaciju perceptivnvrijednosti u kompoziciju prepoznatljivog osobnog govora. ...Taj njegov svijet ipak nije svijet običnog idiličnog sklopa. Nema, čini se nečega što Mikota nužno izbjegava u motivu koji izgleda zato i diše svojom univerzalnom ljepotom. Ne bi se ovime reklo nešto od bitnog ako ne bi prepoznali užitak rada sintezom doživljaja i inspiracije, u zadovoljstvu opservacijom ekstrahiranim vrijednostima pejzaža. Radi se o jasnom izrazu koji napose ima i sposobnost gledaocu nametnuti ispravno „čitanje“ medija.

Izvatci iz osvrta na ciklus pejzažne fotografije
prof. mr. sc. Mato Jurković, akademski slikar

Miroslav Mikota,  u kronologiji svog fotografskog opusa,  smijelo ustrajava na autorskom kontinuitetu. Lišen je potrebe za  podilaženjem  trendovskim ili komercijalnim okvirima, slobodan od utjecaja debata o „fotografiji kao sluškinji znanosti i umjetnosti“ ili glorificiranja njene umjetničke naravi. Osluškujući ili motreći doživljaje pobuđene viđenim, siguran u namjeri svjedoka vremena, svjesnog moći sadašnjeg trenutka, afirmira sposobnost kreativnog izražavanja.
 Fotografski postupci prvenstveno za njega daju slobodu umjetničkog izražavanja, tehničku podršku i sve je podređeno momentu doživljenog, koji se bilježi kao svjedočanstvo bitnog, neovisno o naravi medija ili pak žanra.
Bavljenje fotografijom za njega je pobuđivanje strastvenog autorskog stvaralaštva, stvaranje prostora za razumjevanje interakcija sa svijetom okruženja i pronalaženje mogućnosti za afirmaciju bitka, koji je skučen u dimenzijama svagdašnje percepcije.
Zato je razumljiv ovaj ciklus zimskih pejzaža. U čistoći prirodnog sklada i doživljaja prostora Mikota ignorira zemljopisne karakteristike snimljenih motiva,  daje prednost apstrakciji nad figuracijom, a tehnikom HDRa samo naglašava virtualnost viđenog svijeta kako bi nas usmjerio na doživljaj, a ne  samo viđenje. U prostoru planinskih visova,  Mikota se osjeća iskreno, cijelovito i zaigrano. Njegove fotografije su iskreni svjedoci doživljaja koje suvremeni čovjek otuđivo gleda poput teleskopskog gledanja dalekih planeta. Zato je njegova namjera o svjedočanstvu “pobuđenih osjećaja“ nužna za osvješćivanje prolaznosti vremena i moći svakog trenutka.

pred.  Mario Periša

OTVORENJE IZLOŽBE