PREDGOVOR
U posljednjih nekoliko godina – a duže se, istini za volju, ozbiljnije i ne bavi fotografijom, ljubavi iz mladenačkih dana, koja mu se, eto desila u zrelijoj dobi, kad ju je, mislim, želio i bio za nju spreman - mogli smo na nekoliko izložbi vidjeti radove Miljenka Marottija, upoznati njegov fotografski svijet ali i žar i predanost, sustavnost i usredotočenost, ozbiljnost i zaigranost iz kojih nastaju slike kraj kojih ne možemo proći kao da ih nismo primijetili. A svako zaustavljanje stvara, naravno, i našu priču, diskretnu i šarmantu interakciju, koja nas možda i ne želi zadržati, ali i ne mora – jer nas ima, jer smo u njoj.
Mnogi su fotografi tijekom 19. i 20. stoljeća ispitivali načine po kojima osoba može biti «prepoznata» ili «izrečena» fotografskom slikom. Portreti su, znamo, u početku bili ponajviše jeftinija inačica uljanih slika, ekonomični način da se pereptuira nečiji lik, da se definira, smjesti u vrijeme, prostor, kulturne okvire. Međutim, fotografija se vrlo brzo emancipirala, postala svoja, a mnoge portrete (poznatih i nepoznatih ljudi) pamtimo kao generacijske ambleme, simbole, pa i estetske kriterije, mogućnost identifikacije u traženju svoga mjesta ili barem osjećaja pripadnosti, jer, fotografija reflektira način na koji gledamo svijet.
Porteti Miljenka Marottija mali su homage toj fotografskoj tradiciji koju sustavno istražuje, ali i stvara vrlo svoja rješenja. Likovi s putovanja, likovi iz grada, djeca, odrasli, prijatelji, obitelj, cijela jedna galerija karaktera nudi nam se kao niz rafiniranih i lapidarnih epizoda, koje, želimo li, mogu biti i konačna rješenja, ali i teme za beskrajne razrade. Ništa nije – i ne želi biti definitivno jer je naš fotograf spreman na dijalog na bilo kojoj razini, on je potpuno superioran u svojoj jednostavnosti I nenametljivosti.
Edda Dubravec
OTVORENJE IZLOŽBE
|