PREDGOVOR

KADROVI OSJENJENI STIHOVIMA
Fotografije Luke Marottija s intervencijama Arsena Dedića

Istina je da mnogim znanim i davno već čuvenim stihovima Arsena Dedića nije potrebna nikakva podrška nekoga drugog medija (koliko god neki od njih odlično djelovali u simbiozi s glazbom), a nesporno je također da i fotografske snimke Luke Marottija mogu samostalno živjeti i biti slobodno primane kao autonomne kreacije. Stoga nećemo kazati da se u ovoj zgodi poetski izričaji ispomažu ikoničkom dopunom, a ne mislimo ni da se uhvaćeni prizori moraju poštapati o ispisane riječi. Međutim, susret fotografa sa spisateljem ipak nije sasvim slučajan i nepotreban jer ukazuje na određene afinitete poticaja (da ne kažemo patetično: nadahnuća), na komplementarno ili paralelno doživljavanje temeljnih dragih ambijenata.
Da i nismo slutili koliko je pjesništvo Arsena Dedića određeno konkretnim topološkim iskustvima i zemljopisnim koordinatama, u ovoj bismo prilici mogli potvrditi kako ono neposredno prianja uz lica i ulice, uz obale i utvrde, uz kina i crkvice naših prepoznatljivih prostora juga i sjevera (bolje: Šibenika, koji je nemimoilazan, i Zagreba, s kojim se „voli tajno“). Jedna od tajni, odnosno odgonetki, njegove opravdano iznimne popularnosti upravo je u tome što je izravno referencijalan, direktno upućen primarnima emotivnim izvorima, ljudima i mjestima s kojima je poistovjećen, te što to svima razumljivo i poznato znade i kazati na uvijek nov i originalan način.
Nezavisno od Dedićevih poetskih fiksacija i akumulacija, Luka Marotti je prolazio diljem Lijepe naše i znalački reagirao na svjetlosne izazove i motivske sklopove, spremno hvatao zanimljive situacije i amblematične kombinacije. Premda su njegove snimke nastale brzom intuitivnom gestom, u odluku o predstavljanju uračunata je kontemplativna nadopuna, smišljen odabir kadrova koji imaju odgovarajuću afektivnu napetost i kompozicijsku dorađenost. Stoga je s dvadeset izložaka ukazao na svoje mogućnosti i preferencije, na sklonost prema fotografiji fine atmosfere i uglavnom lirskoga predznaka.
Svojim se objektivom, dakle, Marotti koristio izrazito subjektivno, tražeći i nalazeći vizure koje daju poseban uvid u motiv. Rasponi njegova kadriranja idu od gradskih veduta do detalja, ali uvijek s namjerom akcentuiranja neke specifičnosti. Pogled na Jelačićev trg, primjerice, filtriran je kroz veo snijega ili sagledan iz rubne pozicije, kao uostalom i vizura na monumentalnu i blistavu sjevernu stranu šibenske katedrale, s trgom pred njom. Obalne scene markirane su noćnom rasvjetom, s jedne strane, ili snažnim udarnim valom, s druge (a riječ je o istom predlošku). Ako je na jednoj fotografiji prizor djevojčica u igri i razgovoru (najvjerojatnije s otoka Suska), kao protuteža doći će par snimaka starica, osamljenih udovica, zabilježenih u interijeru i eksterijeru, pa i u blizini samoga grobišta.
Bez pretenzija monumentalnosti, dapače sa željom registriranja intimnog odnosa su Marottijeve slike crkvice ili tvrđave, a pogotovo za njega najkarakterističniji kadrovi primorskih trgova ili uskih ulica, s trgovima prohujalog ili stišanog življenja, a takvo je i dvorište, prikućje, vrt s odrinom nekog (valjda dubrovačkog) ladanjskog objekta. Neobičnu „mrtvu prirodu“ nudi nam pogled na gornji dio bicikla, naslonjena na stol sa staklenim bocama, a iznimno živu, dinamičnu scenu daje nam pogled na obješene plahte, što se suše na vjetru koji ih dovodi do gotovo letnoga uzgona. U primorskom krajoliku (Zlarinu) te se bijele razmahane površine jako ističu na plavkastoj podlozi uvale i padina u pozadini. Snimka zapuštene fasade Kina Jadran melankolični je pak podsjetnik na napuštene prostore i presahnule funkcije, na „mali starinski svijet“ još donedavno agilne i simbolične modernosti. Premda nipošto ne mislimo da su fotografije nastale izravno po Dedićevim natuknicama, a još manje da ilustriraju njegove pjesme, u zadnje navedenom slučaju nemoguće je izbjeći asocijaciju na njegove opsesivne pjesme o zatvorenim šibenskim kinima.
Niti melankolije i nostalgije, uz pretežan jadranski genius loci, vode prema dijalogu fotografa i pjesnika, omogućuju empatijsku razmjenu iskustava između svjetlopisca i stihopisca. Arsen Dedić odazvao se da odgovori izazovima ponuđenih slika, da dopuni snimljene kadrove vibrantnim reakcijama, uglavnom stihovima iz vlastitoga repertoara. Njegove pismene interpolacije su vrlo pažljive i suzdržane, njegove inkrustacije rečenica i vinjeta i te kako vode računa o zakonitostima snimljene scene, o logici izmjene svijetlih i tamnih ploha, o istančanosti tonskih preljeva. Stoga on svoja kaligrafski efektna i čitka slova uklapa u pregibe motiva, na mjesta minoris resistentiae, na plohe relativno umanjena napona, ne žaleći nikad kvariti fotografski učinak. Eventualno, hoće i može ponuditi semantičku dopunu i likovnu „rimu“, ugraditi svoj sjetni zapis kao sjenoviti odjek.
Brižljivo ispisane riječi i rečenice prate također Arsenovi minijaturni crtežići, kao grafiti ili dječje črčkarije (no s hinjenom prvotnošću, koja je tek naličje linearnog rafinama i znakovne delikatnosti). Tek ćemo pažljivijim motrenjem kadrova uočiti kako je pisac-crtač obogatio fakturu i sićušnim brodićima (od kojih jedan pritom tone), pužićima, križićima, ali i sidrom, busolom, sunašcem te malim čovuljcima i atributima ljepotice (prsate plavokose). Ali jamačno je važnija pjesnikova verbalna dopuna koja znači i kreativnu verifikaciju (ovjerenu slikovitim potpisom) uvažavanje slike kao dostojne podloge za vlastiti ulog. Najveći dio upisanih sintagmi i formulacija potječe iz Dedićevih amblematskih i karizmatskih ostvarenja: Nikad više..., O mladosti..., Zagreb i ja se volimo tajno, Samoća... napada ovu adresu, Ja više nemam temelja, Što će ostati od nas. Koliko mu je stalo do odjeka, koliki su mu afiniteti prema nekim snimljenim zgodama, najbolje dokazuje činjenica da ih kruni rečenicama koje je inače posvetio najbližima: Šematorije... vi tu ležite, moje dvije duše ili Tek mi znamo, mila moja mati, izdržiš li, grad će izdržati.
Kao uvijek kod Dedića, miješaju se ozbiljni i humorni registri, sintezijska i intermedijalna svojstva. Zavičajni i sudbinski Šibenik izazvat će tako najširi spektar odaziva. Fotografija tvrđave potaknut će gramatične tonove: Čuješ li kako odjekuju pred rat, crna zvona pored naših utvrda. Fotografija katedrale s osunčanim posjetiteljima nagnat će ga na autoironičnu refleksiju: Ko ovo more platit / toga nigdi nima / drži me ka cima / uvik ću se vratit. A fotografija opustjelog i ruiniranog kina izaziva slatko-gorku refleksiju: U provincijskom kinu / loše filmove daju / tamo i danas pravda / pobjeđuje na kraju.
Pozdravljajući ovaj susret Arsena Dedića i Luke Marottija zaključujem kako je u dodiru dvaju medija i dvaju senzibiliteta ostvaren novi učinak, koji je ujedno i provjera autentičnosti pojedinačnih uloga. Iz ove suradnje izlazi se s pokrićem i dobitkom rezultata koji može potaknuti i nove oblike recepcije.

akademik Tonko Maroević

OTVORENJE IZLOŽBE