Agramer u zemlji Masaia

Već u želji za putovanjem možda leži dio njegova ostvarenja: u udobnom naslonjaču, krećući prstom po zemljopisnoj karti ili u dobrom društvu smišljajući kamo ćemo poći učinili smo poticajni prvi korak. A ponekad putovanje – dođe do nas.
Miljenko Marotti putuje već dugo i neumorno, a posljednjih nekoliko godina – izložbama u Cro Art Photo klubu –  fotografijama nas vodi na svoja daleka i egzotična odredišta. Ovom prigodom – iznimnim inventivnim postavom kojim je izložbeni prostor postao «wunder kammer», soba prepuna dragocjenosti, iznenađenja, donosi djelić onoga što je vidio, zabilježio u Tanzaniji, zemlji Masaja. Naš Agramer pronašao je tamo svoj rajski vrt o kojem gradi svoju priču sustavno slažući njezine dionice u kojima je svaki detalj jednako važan da bi se sagledala cjelina i ujedno je svaki detalj cjelina za sebe koja ne zahtijeva neko dodatno, posebno objašnjenje.
Krajolici, ljudi, sela, životinje, biljke nastavili su živjeti na fotografijama još jednom svjedočeći moć slike da sačuva trenutak, potvrdi senzibilitet, ali i empatiju onoga s druge strane objektiva.
Najprije, tu su krajolici, čudesni i beskrajni u kojima kao da se ništa ne događa, kao da nikoga nema. A onda, kad se u njih uđe, ukazuje se i ono što bi se – najjednostavnije i najkraće – moglo nazvati svakodnevnicom. U okruženju dojmljive pa i idilične vegetacije tu su životinje  - velike i male - na zemlji, u vodi, u zraku. Kreću se bez sustezanja jer ih posjetitelji ne zanimaju, možda ih ni ne primjećuju, uostalom,  to su samo efemerni gosti u njihovom svijetu. A onda, sa kraja koji izgleda nenaseljen, napokon je skinut i posljednji veo i neka prašnjava cesta dovela je fotografa do ljudi, do Masaja, nekad poznatih neustrašivih ratnika. Selo – utvrda ograđena kolcima i niz nastambi koje se, po svoj prilici nisu mijenjale otkad je – prije tko zna koliko stoljeća – podignuta prva, nezaobilazan je i zahvalan motiv. Marotti mu pristupa beskrajno obzirno i diskretno, ni ne pokušavajući prijeći granice: on ostaje pristojni gost koji ne ulazi u sferu privatnosti, onoga što stanari ne bi željeli pokazati. A ipak, sve je jasno jer atmosferu, pa i objašnjenja gradi na detaljima, malim gestama koje postaju žarišta, središta fotografije. Žene, muškarci, djeca  neodoljivi su u svojoj slikovitoj šarenoj odjeći koja govori o tradiciji, ali u detalju otkriva da ni civilizacija, začudo, nije daleko (što fotograf vidi ali registrira samo na razini rafinirane doskočice, rezervirane samo za pažljivog promatrača). Oni ne bježe od aparata, ali se ne žele osobito svidjeti, biti ljepši, bolji – oni su, jednostavno, ovdje: dijelovi svijeta u koji su stranci na tren zavirili, zaustavili dnevni ritam, ali sve što su od njega dobili je ipak samo niz slika – u sjećanju, na fotografijama. Ali, to nije malo, dapače je beskrajno mnogo, reći će svaki putnik, a potvrditi posjetitelj izložbe, i da, slika postaje ono što jest tek u trenutku kad je netko vidi.

Edda Dubravec

OTVORENJE IZLOŽBE