Luka Marotti rođen je u Šibeniku, studirao povijest umjetnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Na hrvatskoj televiziji dugi niz godina radi kao redatelj brojnih dokumentarnih filmova. Sa svakog snimanja svojih dokumentaraca, osim kadrova za emisiju donosi i hrpu fotografija.
Neke od tih fotografija su pred vama.
Imao je nekoliko samostalnih i sudjelovao na nekoliko skupnih izložbi.
Jedna od najdražih mu je „Ko ovo more platit“ u suradnji s Arsenom Dedićem.
Dobitnik je nagrade „Ivo Fabijan“  Hrvatskog novinarskog društva za najbolju fotografiju tematski vezanu za umjetnost i kulturu 2008. godine.

PREDGOVOR

Ulazak unutar samostanskih zidina delikatan je posao bez obzira koliko čovjek kani ostati.

U slijedu egzotičnih motiva koji su posljednjih mjeseci bili izloženi na zidovima Cro Art Photo Kluba evo ih nekoliko nad kojima lebdi sjena transcendencije: kako se upustiti u foto-safari na adresi koje obasiže tek jedan skromni klaustar i nešto polumračnog monaškog interijera? Skloni smo predpostaviti da problem ne leži samo u ograničenjima fizičkoga formata nego zastajemo, pomalo sumnjičavi, pred ograničenim izborom motiva što ih - kao moderni ljudi od svijeta, istanjeni do razine koja nam omogućuje neprestanu sadašnjost - očekujemo naći u kontemplativnoj tišini jednog samostana.

Svetoga Benedikta, koji je živio prije tisuću i petsto godina, njegov znameniti imenjak, a naš suvremenik Joseph Ratzinger, naziva ocem Evrope. U samostanu koji se već tisuću godina nalazi na zadarskom poluotoku, usidrenom pred obalama te iste Evrope koju bi danas, uljepšanu teškim birokratskim brokatom, otac teško prepoznao, tu dakle od pamtivjeka borave sestre benediktinke. U njihovu je svakodnevicu Luka Marotti ušao oboružan dvjema spravama - televizijskom kamerom i foto-aparatom - koje bi svojom invazivnom svjetovnošću mogle na čas oživjeti davne tridentske dileme. Kako pomiriti ono vidljivo i ono nevidljivo, svjetlost svijeta i slutnju otajstvene luči za kojom hode redovničke zajednice. Osnovni autorski zadatak nije, dakle, jednostavan: treba se postaviti prema svijetu koji izmiče našem uobičajenom iskustvu, a da u tome susretu sačuvamo autentičnost - i onu vlastitu, autorsku, i onu naših modela.

Premda ovdje u prvome redu govorimo o fotografijama, tko god je pogledao Marottijevu „Sobu s pogledom na zvonik“ neće taj diskretni dokumentarac moći isključiti iz autorskog koncepta - nastalog tijekom iste vizitacije -  koji se ovom izložbom zaokružuje: difuzni rasap svjetlosti, šum fontane u klaustru, zvona koja se klate nad postojanom akustikom kamena  – jedva da išta od toga izostaje s fotografija pred kojima stojimo. Izabravši poziciju između reporterskog i artističkog, novinarskog i likovnog, dakle smanjivši ono što bi i u jednom i u drugom pristupu moglo biti naglašeno interpretativno - komentar, poruku, stilizaciju... – Marotti si je stvorio odmjereno, ali prilično čvrsto uporište. Ta ekvidistanca pomaže da se izbjegnu zamke općih mjesta, koje u ovakvim slučajevima nude primjenjiva, ali i predvidljiva rješenja. Kombinirajući motive polumraka samostanskih interijera i skrivenu raskoš malog klaustra, Marotti svoje domaćice nastoji uhvatiti u njihovome prirodnom – i duhovnom – okružju, u genreima samostanskoga života, ukratko: u nečemu što bismo mogli nazvati intimom onostranoga. Prenoseći uravnoteženu sliku svijeta kojem nije potrebna ona letalna doza svjetovnosti da bi se osjetio doista živim, Marottijev objektiv omogućuje im da na spiritualnoj pozadini svoga poslanja bez nervoze pokažu sasvim ljudsko lice: na koncu, sjetimo se da stanarke Sv. Marije nisu samo čuvarice znamenitog zadarskoga srebra i zlata nego i dioničarke jednako glasovite firme „Hajduk š.d.d“.

Reklo bi se da baš ta poetika prividnoga odsustva autora iz slike, disciplina svjedoka koji kao da stoji malo odmaknut od vlastitog objektiva, na površinu fotografije uspijeva izmamiti slutnju mističnoga povoda koji vibrira u pozadini ovog ženskog društvanca. Bez obzira kako stajali s kompliciranim religijskim pitanjima, kao publika znamo da se redovnice nalaze na tome mjestu svojim vlastitim izborom i želimo da nam fotografije pomognu otkriti kakva je to volja u pitanju i što bismo u eventualnoj razmjeni iskustava otkrili kao zajedničko. Jedan od tih začudnih prepleta asketskog i ludičkog, zabilježen i u filmu i na fotografijama, svakako je motiv koludrice s foto-aparatom, kolegijalna posveta Luke Marottija časnoj Benedikti, koja samu sebe naziva samostanskim paparazzom i koja svakoga dana iz svoje ćelije digitalcem bilježi igre svjetlosti što ih Sunce i Mjesec priređuju na Kolomanovom zvoniku i nebu iznad njega. Monet je rouensku katedralu slikao stalno iznova, da bi pokazao kako je svjetlost jedina konzistencija – ako već ne svijeta, a onda svakako njegove umjetnosti. Koludrice kažu da Bog – Svjetlost i Spasenje - čini uvijek sve novim. Uzimajući u obzir da izložba dolazi baš u korizmeno vrijeme, kad se vjernici pokušavaju lišiti onoga viška svjetovnosti koji se inače predstavlja kao jedini mogući smisao života kao takvog, u izloženim fotografijama Luke Marottija skloni smo naslutiti odsjaj onostrane svjetlosti pod kojom već tisućljeće mole i rade zadarske sestre benediktinke. Rekli bi crkveni oci: Nihil obstat.

Ratko Cvetnić

OTVORENJE IZLOŽBE