O AUTORU:

Ivan Kovač rođen je 1969. u Zagrebu.. Završio srednju elektrotehničku školu. Studirao elektrotehniku i telekomunikacije. 1996. upisuje Akademiju Dramske umjetnosti, smjer filmsko i TV snimanje, u Zagrebu. Od 1998. radi na HRT kao snimatelj. Do 2000. radi u informativnom programu, a potom u dokumentarnom i obrazovnom programu. Kao snimatelj ostvario je više dokumentarnih, obrazovnih serija i emisija. Održao nekoliko samostalnih izložbi fotografija (Zagreb, Rovinj) ,objavljivao je fotografije u časopisima "Vijenac" i "15 dana". Član je Cro Art Photo kluba

PREDGOVOR

Ne znamo što je bilo prije klika fotoaparata i što će biti poslije njega – imamo samo zaustavljeni odsječak vremena, događaja, povijesti. Važan? Nevažan? Kako kome, naravno. I kad razmišljamo kako su otišli trenuci koje smo pod svaku cijenu željeli zapamtiti, tako često se dogodi da znamo samo da su bili važni, ali zašto?!
Neke od ovih Kovačevih fotografija nastale su na mjestima gdje smo bili zajedno, gledali smo iste stvari, razgovarali, možda, i odnijeli svatko svoje slike – on u fotoaparatu, ja u sjećanju. Poklapaju li nam se slike, ili komuniciramo na razini „Stilskih vježbi“?
Dimnjaci su okosnica, konstanta ovoga izbora – ali pitanje je jesu li i pravi protagonisti fotografija, ovog svijeta crno bijelog u doslovnom i u metaforičkom smislu. Dimnjaci, u najbezazlenijoj varijanti mogu biti simboli doma, topline, pripadnosti, prilagođenosti, identiteta. Istodobno su i subverzivni, ambivalentni simboli dobrostanja, napretka, civilizacije koji u sebi nose i sublimaciju otuđenosti, rastakanje svega lijepoga, prirodnoga.
Prijeteći i kataklizmički dimnjaci industrijskih postrojenja u Zagrebu, Londonu, Brčkom ili bilo gdje drugdje kao da su sebi nose zametak propasti. I kad se u njihovoj sjeni odvijaju bezazleni svakodnevni rituali kao što je to prijateljski susret ili dječja igra i kad je uz njih razgranata krošnja, ne možemo se opustiti, uživati u trenutku. Nešto nepoznato vreba iz mira varljivo optimističnog plakata i iz svakog detalja toga samo naizgled mirnoga svijeta. Pa ipak, to je naš svijet, naše okruženje s kojim se moramo znati pomiriti, uživati u onome što nam je dano, ili što smo uspjeli izboriti – zaboravljajući ili ne gledajući - i kad vidimo.  I tako je uska granica između pesimizma i optimizma da je prelazimo lako i bezbolno i ponekad ne znamo gdje smo i što bismo željeli uzeti, zapamtiti.

Edda Dubravec

OTVORENJE IZLOŽBE