PREDGOVOR

STOJAN KERBLER - LJUDJE / People

Je li život samo interludij dok čekamo da se dogode velike stvari, uspjeh, sreća, ispunjenje snova, ili je sve to ipak nešto jednostavnije impostirano i događa se upravo i jedino ovdje i – sada, pitanje je koje se poput tanke, postojane linije provlači kroz opus Stojana Kerblera, jednog od najcjenjenijih slovenskih fotografa čiji radovi ( mogli su se vidjeti na stotinjak samostalnih izložbi) još od šezdesetih godina prošlog stoljeća izazivaju nepodijeljeno oduševljenje struke i niz domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, ali i publike. Kerblerov opus obično se određuje unutar tematskih cjelina – Haložani, Kolinje i Portreti s ptujskih ulica, koje apostrofiraju njegov fotografski svijet pa i svjetonazor, ali kao sve sistematizacije i ova se treba shvatiti samo kao pojednostavljenje, mogućnost snalaženja, svojevrsni putokaz koji nas u konačnici vodi u samo središte njegovog interesa, a to su ljudi – na portretima, u svojim domovima, u svakodnevnim poslovima, u trenutku predaha, zabave. I svi ga bez imalo sustezanja puštaju u svoje živote, u svoje prostore, a to je uglavnom selo – siromašno, elementarno, arhaično i nadasve – unatoč svemu – poetično.
Djeca i starci – dva pola, dvije krajnosti – početak i kraj, s jednakim povjerenjem prihvaćaju fotografa jer mu vjeruju i jer se poznaju, bliski su i svoji. To zna djevojčica- pastirica, koja kroz idilu bukolskog krajolika nehajno, kao da su ljupki kućni ljubimci vodi svinje, i mali Janez uronjen u cvjetno polje, dječak sa psom, svojim najboljim prijateljem, ali i obitelj na groblju ili na blatnoj cesti, a svakako to zna i fotografov otac uhvaćen u trenutku predaha u vinskom podrumu.
Protagonisti Kerblerovih fotografija ne nastoje biti bolji, ljepši, uspješniji nego jesu. Oni nemaju potrebu svidjeti se, biti privlačni i ostaju pomalo distancirani, možda odsutni, ozbiljni i nikada patetični, uronjeni u svoju svakodnevnicu koja je u trenutku kad je pretočena u fotografiju postala povijest, a bez fotografije, znamo, nema ni povijesti. Mi ovu njihovu možda i ne možemo do kraja razumjeti ni shvatiti kako je živjeti u oronuloj kući, sobi s trošnim pokućstvom, u gotovo naturalistički ogoljenom okruženju, ali znamo da stručak proljetnoga svijeća u rukama starice znači besprimjerno dostojanstvo, hrabrost i potrebu za lijepim, baš kao i prizor u vinogradu gdje se usred velikog posla priprema obrok na travi u kojem – samo na prvi pogled uzaludno – tražimo usporedbu s poznatom slikom i njezinim elegantnim protagonistima.
Kolinje je posve sigurno više od pukog spremanja hrane, to je tradicija u kojoj – poput sudionika u kultu koji se stoljećima ponavlja – svi točno znaju redoslijed događanja i svoju ulogu u njemu. A zna je i naš fotograf jer, sjećamo se, i on je njihov zemljak i dio procedure koja je i njemu «upisana u genetski kod»; i on je doista ovdje, premda ugodno zaštićen i sakriven iza objektiva koji dopušta distancu, ali i omogućava strukturiranje priče dramatične, uzbudljive i pune iskonske snage.
Posebna su priča ptujske ulice u ljudi na njima – građani su svom okruženju, u svojim malim ritualima kao što je trenutak predaha na klupi i s druge strane stanovnici okolnih sela: ovdje su se našli nekim poslom, na mjestu koje nije njihovo i kao da žele što prije otići, vratiti se kamo pripadaju. Grad i ne gledaju, ne zanima ih, ulice ih ispunjavaju nelagodom koju je i fotoaparat precizno detektirao.
U svim bi se ovim fotografijama mogle tražiti i socijalne implikacije, govoriti o siromaštvu, teškom životu, zaostalosti, ali bi to bilo prejednostavno, gotovo banalno, jer pred nama je nešto mnogo veće – starinski svijet sa svim svojim zadanostima, svijet koji je u međuvremenu nestao a kojeg je Stojan Kerbler znao zabilježiti, spasiti, predočiti diskretno i suptilno i predati nam ga, ponuditi da na tren postanemo njegov dio ili da u njemu pronađemo i nešto svojega – uspomene, atmosfere, vidike, buketić poljskog cvijeća.

Edda Dubravec

OTVORENJE IZLOŽBE