PREDGOVOR

Kad sam bio mali

Tridesetak slika – prikladno uramljenih i posloženih, i puno više naših privatnih amarcorda, sličica, bljeskova, prepoznavanja donosi ova izložba.
Dvoumili smo se treba li potpisivati slike, ili se igrati pogađanja – ali nam se učinilo da su  toliko pune svih drugih konotacija, emocija, nostalgije da je možda bolje dopustiti da se odmah krene u priču, o nama, članovima Croart foto kluba, o djetinjstvu, o našim igračkama, prvim, nadražim lutkama, triciklima, haljinicama, cipelicama (obično firme «Opatija» u mojem slučaju), za koje smo mislili da su samo naši, a  koje pronalazimo na tuđim fotografijama, o svjetovima koji nas dijele i spajaju, o malim Lukicama, Nikicama, Petricama, Vesnicama, Nenčekima, Davorima, Edicama, o njihovim malim mamama – jer, ne znam točno zašto uz dječicu – ako nisu sama uglavnom su mame, lijepe, mlade, pomodne, «unedjeljene», teškim vremenima unatoč, ili možda baš zbog njih. I sve je to je dio naše osobne povijesti, trenutak privatnosti, ranjivosti, uostalom.
Ovo je i mala povijest naše fotografije – najstarije su  iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća i na njima su Mladen Bjažić i Marija Braut, potom sve mlađe i mlađe. Tko su njihovi autori, uglavnom ne znamo – osim,  vjerojatno kod onih snimljenih u ateljeima, ali svakako znamo – barem mi malo stariji – da su se mnogo slikali samo oni koji su imali sreću imati nekoga tko se – uglavnom amaterski bavio fotografijom, jer aparata je, barem do nekog trenutka bilo malo, slikali smo se samo u posebnim prigodama: vodili su nas fotografima na slikanje – za poklon rodbini, ili za uspomenu, ali to baš i nisu bila ugodna iskustva, jer se od nas tražilo da se smijemo, okrenemo ovako ili onako, da budemo lijepi i simpatični, a to, znamo, nije uvijek lako ni jednostavno. Potom, bili su tu  rođendani, primanju u pionire, pričesti, slikali smo se ponekad u šetnji, na moru, u Maksimiru, gdje su bili i «šnel fotografi»  kako se govorilo, ali čini mi se da se o njihovim imenima jedva da može govoriti, ali bi sve to trebalo istražiti.
Naša nas prošlost, čeka u sjećanju, ali i fiksirana na fotografijama, u albumima, kutijama koje se ponekad bojimo otvoriti premda nas na njima čekaju ljudi koje smo voljeli a kojih možda više nema, grad koji izgleda kao da je riječ o ratnoj zoni, a radi se, recimo o Ksaveru pedesetih, prvi auto, ponos cijele obitelji, prvi radio i toliko sitnica koje smo možda zaboravili, ali koje su ponovno na trenutak ovdje, nijemi svjedoci minulih dana, kad je sve bilo pred nama, jer djetinjstvo je, unatoč svemu, jedini prostor prave slobode i neprekidnih mogućnosti.
Gdje su ta nasmijana ili namrštena djeca? Danas, znamo, ovdje smo – zajedno – ove večeri kad se možemo poigrati – prepoznavanja, uglavnom. A to nije malo!

Edda Dubravec

OTVORENJE IZLOŽBE