PREDGOVOR
Slike sretnog trenutka
Ugledate li Kairosa, požurite, zgrabite ga za čuperak kose i uhvatite sretan trenutak, priliku koja se pruža samo jednom, jer, on će pobjeći a s njim i taj fatalni jedinstveni trenutak koji se nudi samo odvažnima i brzima.
Pred nama je niz slika sretnih trenutaka – ulovljenih možda uz pomoć mlađahnoga boga iz grčke mitologije, a svakako uz pomoć fotoaparata, neumornog prijatelja i pratitelja Zorana Jelače u njegovim šetnjama, istraživanjima na moru i na kopnu, u svako doba dana, u svako doba godine. On nas sigurno i pouzdano vodi svojim svijetom bez ikakve želje da uđe u objašnjenja, prepoznavanja, identificiranje poznatoga: on jednostavno prenosi sklad, mir izvan vremena i prostora, ljepotu krajolika koji emanira pozitivnu energiju.
Na njegovim prizorima nema ljudi, jer možda pripadaju Nigdjezemskoj nekontaminiranoj naslagama civilizacije koja tako često guši i poružnjuje. Ali, čak i kad negdje u bespuću naiđe na banalnu ambalažu, ona kod njega postaje samo crveni akcent oko kojega nepomućeno vlada plavetnilo neba i kameno obzorje, a olupina hrđavog polupotopljenoga broda (iz kojega se lako, drugačijom interpretacijom, može producirati ekološka katastrofa) još je samo sretna luka za galebove.
Otoci uronjeni u more ili more opkoljeno otocima u jarkom sjaju ljeta ili u prigušenim zimskim ozračjima, blještavilo svježe obojenoga čamca, sfumati drvene crkvice pod snijegom, idilične livade na kojima cvjetaju trave, slapovi okovani ledom, zrakoplov zaboravljen u žitnom polju, mačka prekinuta u siesti pred elegantnim pročeljem crkve otkrivaju upornog i sustavnog putnika, promatrača i pripovjedača koji s beskrajnim poštovanjem prolazi i bilježi tiho, nenametljivo.
U svojim izletima, lutanjima prirodom Jelača je vrlo rijetko sentimentalan, jer, on u prvom redu želi donijeti slike, slike koje su ga fascinirale, usrećile, nasmijale, začudile poput broda usidrenoga na snijegom pokrivenoj livadi. Ta su viđenja možda neka vrsta utjehe, paralelnoga svijeta, a svakako su metafore svega onoga što propuštamo gotovo nesvjesni mijena godišnjih doba, zarobljeni životom u gradu u kojem zaboravljamo, više ne prepoznajemo mirise, boje, sutone, zore, nesputanu slobodu koja se, eto, ipak još negdje može pronaći, fiksirati.
Edda Dubravec
OTVORENJE IZLOŽBE
|
