PREDGOVOR

HAVANA, SVJETLO I SJENE

San Cristóbal de La Habana (23°8'N, 82°23'W)  najveći je karipski, i glavni grad Kube.  Konkvistador Diego Velázquez de Cuéllar osnovao ga je 1515. na južnoj obali otoka. Izvorno je bila trgovačka luka, a glavnim je gradom španjolske kolonije Kube i glavnom lukom španjolskih kolonija Novog svijeta. postala 1607.

HOMMAGE BRESSONU

Henri Cartier-Bresson  (1908 – 2004.) Jedna je od najvećih svjetskih fotografa svojeg vremena…. sramežljivi Francuz koji je podigao „snap shooting“ na jednu novu umjetničku razinu. Njegov jedinstven dar da uhvati okom kamere baš onaj pravi trenutak, njegov pogled na dizajn, njegov način rada, učinili su ga legendarnom figurom među novinskim fotografima onog vremena.

ISPOD POVRŠINE (BOJA)

Voljen Grbac nakon dugih putovanja predjelima boje odlazi u San Cristóbal de La Habana. Ondje, u samom srcu boje čini obrat, utonuvši u sadržaj crno bijele fotografije, u samo središte vjernosti subjektivnom dokumentarizmu. Učinivši to,  odredio je naslov svome ciklusu Havana, svjetlo i sjene; ali je isto tako, simbolički, cjelokupnu priču orubio nečim nalik hommageu za Bressona.
Potonula je tako boja u predjele drugog plana, a svjetlost i sjena su obojili monokromatske kontraste fotografija što su se u obilju podataka i stvari, specifične povijesti i zamršene stvarnosti, izvinule kao ornamenti od dima dobre kubanske cigarete. Visoko ponad prolaznosti, premda uz nju.
Prije svega portreti. Stara likovna opsesija Voljena Grpca. Portreti djece, žena i mladića na kojima se pomno bira specifičnost lokacije: zrelost dječjeg lica i ozarena naivnost zrele kože.
Svjetlo i sjena u fokusu tvore zanimljiv koloplet prožetih ploha u punom sjaju njihove bipolarnosti. Ali mir ponad svega, kao i žudnja za mirom u srcu nemirnog locusa, događaju se odabirom difuzne svjetlosti sumraka koliko i contra luce  efekta.
Siromaštvo u poetici čežnje, kao po pravilu se iznalazi u sitnicama, poput male makete broda-suvenira kako bi se dostojanstveno dekorirao san  o jednom-ipak-boljem-danas. Fotograf bira kadrove tkiva kože pritisnute granicom stakla do socijalne zbijenosti. Pop kultura naslanja se na svoju ruiniranu podlogu zapuštenih fasada kao lik Che Guevare, kao verbalno-slikovni grafit, natpis, mural…Murali i igra, zagrljaj prolaznika, ljubavnika, roditelja…Stolnjaci fasada i marame na glavama žena, obala koja dijeli ljude i panoramske perspektive grada u zlokobno dalekoj horizontali nedodirljive socijalne zbiljnosti, gdje bi se možda moglo i uživati. Potom ovdje u Voljenovim fotografijama postoji jedna apartna autonomija sivog. Sivog koje se instalira u međuprostor dviju ne boja, ali i sivog kao trećeg plana plohe.
Malo i veliko, siromašno i čeznutljivo, duhovno i materijalno, sve se doima ravnopravno u gospodski neutralnim kadrovima dokumentarizma koji se negdje, kao usput, obraća Bressonu.
Socijalnost urbanog tkiva Havane, Grbac lovi u mreže kadrova koji pršte komunikativnom socijalizacijom svojih sudionika, aktera, camarada i slučajnih prolaznika. Voda kao majčinstvo, i očinstvo kao struktura sigurnog kretanja kopnom, kao  paradigmastski simboli primordijalne inscenacije na ovim se fotografijama skrivaju pod učinkom sjetnog pejzaža.
Ovdje je vrlo malo prikazanih interijera, no i kada su prikazani, imaju ulogu kontrapunkta jer zazivaju moć obilja, ali moć obilja sitnica, suvišak s ulogom nadomjestka, svečanost kiča siromašnih naroda uz vodu (diljem svijeta, pa i u Havani).
Grbac fokusira kadar na jezgro fabule, da bi potom fabulu sveo na likovnu sintagmu. Uvijek su tako dva sadržaja u zajedničkom kontekstu, pa se njegove fotografije, svaka pojedinačno, listaju i kao slike i kao priče…diljem traženja, do zadnje.

Nataša Šegota Lah
listopad, 2008.

OTVORENJE IZLOŽBE