PREDGOVOR

AVEDON O SMISLU I BESMISLU UMJETNOSTI I O BRAČI

Fotografija me oduvijek podsjećala na drugo dijete... koje se pokušava dokazati. Činjenica je da fotografija isprva nije bila priznata kao umjetnost... da je bila smatrana kao zanat... to je ulovilo u klopku svakog ozbiljnog umjetnika. Zato su se umjetnici zaljubili u neki formalizirani idealnoga... nečega što je lijepo. Teksture. Sjene. Kruške kao stražnjice i pješčane dine kao grudi. Fotografije skulptura na mjesečini. To je dovelo umjetnike do... velikih tema, kao što su Glad, Rat, "Ljudska sudbina". Fotografi su počeli raditi stvari koje slikari nisu mogli. Fotografija je uvijek bila u odnosu sa svojim starijim bratom, slikarstvom.
Nadar je ukliještio svoje modele i slagao nabore na njihovoj odjeći. Steichen je snimao portrete čuvenih ljudi kao da su bili... već u bronci. Brzi film je bio dostupan od početka 20. stoljeća, ali godinama se koristio samo u fotografiji sporta... kao da je postojao neki prešutni dogovor među fotografima da ostanu u domeni slikarstva, u nadi da će osigurati svoju poziciju umjetnika.
Fotografija je opterećena vremenom, slikarstvo i kiparstvo ispunjavanjem prostora. Taj problem može se riješiti samo ljudskim ispunjenjem univerzalnoga prostora u egzistencijonalnome vremenu, i to se neki put dogodi nekim osobama bez obzira na to kojom se tehnikom, tehnologijom, alkemijom ili kemijom bavili i kojim narodima, civilizacijama, pravcima, plemenima i skupinama pripadali, i to se je onda ostavština za budućnost iliti umjetnost. Ovih proljetnih dana uz pomoć Igora K-a prešao sam tanku liniju koja više spaja, nego razdvaja dva brata (iz Avedonova teksta)
Napravili smo bakropise cvjetova (DOBRA, a ne ZLA), iako bi pronicljivi istraživač našao svašta...
Udruživši tradicionalnu srednjovjekovnu grafičku disciplinu i suvremenu fotografsku tehniku, u želji postizanja bezvremenskih i neopterećenih pragmatizmom i balastom nepotrebnih atrakcija, vratili smo se na početak u pokušaju da dosegnemo duhovnu mirnoću i strukturalnu meandralnost Kniferovskog ugođaja.
Jedan od najsvjetlijih putova naših postojanja je Put umjetnosti, koji je u službi napretka vjere i ljubavi.
Veseli me ova mapa umjetnika s ruba grada, koja je na rubu pameti. A i sami smo iskusili da pamet nije dovoljna...
Dovoljan je jedan mali friški Frišićev pauk u svojoj mreži, Emilov SCARFACE portret, Rogićev portret iza zastora, Starčevićev ispod suknje, BARCODE u pejzažu s mirisom nafte, pogled na snježni Zagreb s prozora M. Vodopije, Lartigueva Pokos, Šercerov Crni Mačak, Rom i Meglić osvijetljeni Šercerovim nadrealnim sjajem. Hamo voli Veneciju i toplinu brižno složenih drva, a to i koža obožava. Razgaljuje Melićeva - Kleinovska noga u brodu... Crni Bilić može raditi scenografiju za novi film Ridlyja Scota Bladeruunera... Mezak je sladak ko Čokolada, a to mi se dopada... Z. Pavelić me asocira na Kafku i Gregora Samsu, Kata je sva u snovima, blago Zoranu, Dora je čista flora, a Vlasta Margitovska lasta.
Roca je sav u filmu, a Korkut nježan u strahu...
Fotografija i slikarstvo , videoinstalacija, redyMade, zamotavanje, izmotavanje, kič, krv i druge izlučevine, mramor, kamen i željezo, sve na svijetu može biti slomljeno i sve na svijetu prolazi, ali mi smo vjerni našoj ljubavi...
Priča o fotografiji i slikarstvu nije priča o Abelu i Kainu, već tema naša domaća koja postaje univerzalna, a zove se Ljubav i Zloba i neraskidivo je vezana kao Dan i Noć, kao Nebo i Zemlja, kao pozitiv i negativ... Zašto su ljudi opčinjeni crno-bijelim slikama, zato što sve vide crno bijelo.
Sjećam se mape. a zvala se od A do Ž, dok su još bili Zidić i Zid, a sada je oko nas sve više Zid, a sve manje Zidić, mislim na Sartrea, a Zidić je naš.
Nedostaju mi samo Kristlovi okviri, a pun nam je kufer generala. Mi smo zemlja mala, a Atelijer Žitnjak je velika kulturna mahala.

P.S. Pročitajte Sartreovu dramu Bez izlaza ili pogledajte Bunuelov film Anđeo uništenja ili poslušajte novu Severinu.

Zagreb, krajem maja, u Pongračevu kad trešnje zazelene
Mio Vesović

OTVORENJE IZLOŽBE