PREDGOVOR

«Ništa ne izmišljam. Sve zamišljam. Najčešće sam izvlačio svoje slike iz dnevnog života oko sebe. Mislim da hvatajući stvarnost na najponizniji, najjednostavniji način mogu prodrijeti u izvanredno» o svom je radu zapisao veliki francuski fotograf i umjetnik Gyula Halasz poznat i kao Brassai, a na tragu te – samo na prvi pogled jednostavne misli – susrećemo se s fotografijama Filipa Romca na njegovoj prvoj samostalnoj izložbi.
Svojevrsni fotografski dnevnik, slike s putovanja nastalih  na šetnjama rodnim Zagrebom, u Danskoj gdje se školovao, na Jadranu gdje je ljetovao, niz je suptilnih, nenametljivih i nadasve dojmljivih naracija u kojima je – mnogo više od prepoznatljivih, «jakih» motiva tražio  - i našao - svoj svijet, svoj prostor slobode i kreativnosti.
Neopterećen željom da se svidi, on se hrabro probija kroz nebrojene vizualne izazove i u toj – znamo – oštroj i bespoštednoj borbi uspijeva začudno jednostavno formulirati svoju misao.
Njegov rukopis ni na koji način nije jednoznačan: motivu pristupa neopterećen i vođen u prvom radu željom da ispriča svoju priču ili donese svoju atmosferu. Meki, a ipak dramatični krajolici mora, oceana negdje na obali Danske, sa šetačem koji odlazi ili sa grupom kupača koje više slutimo nego vidimo, sa tragovima u pijesku, malim gestama koje postaju fokus fotografije možda najbolje opisuju njegov stvaralački postupak čiji je rezultat koherentna i – jedino moguća fotografija.
Neodoljivi su i njegovi komentari – modnog izloga, tanjura s hranom i osobito druženja na putovanju kad  ni u primisli nije podlegao zamki sretnih, veselih i ushićenih ljudi, prijatelja, nego se zadržao na trenucima (znamo ih, premda ih se možda i nerado prisjećamo) umora,  preplavljenosti dojmovima, iscrpljenosti od previše druženja...
Filip voli noćne prizore – poigravanje svjetlom i sjenom u parku, ulice nepoznatog grada gdje su jedina osvijetljena točka vrata hotela na čijem ćemo pragu – s gotovo opipljivom nelagodom - zastati baš kao i pred klubom. Strah, otuđenost ili samo razumljiva doza opreza pitanje je koje si u ovoj maloj interaktivnog igri lako možemo postaviti i prepoznati se jer, još jednom, upravo na fotografiji čak i ono malo, banalno postaje veliko i važno. Tako se i ne osobito atraktivna benzinska crpka pretvara u privlačno, blještavo zdanje oko kojeg se samo naziru obrisi katedrale, Ribnjaka. Njihov likovni potencijal – u svako doba dana i godine – posve sigurno nije nepoznat našem fotografu i upravo zato, može se igrati, stvarati svoje malo kazalište sjena. Isto tako, potpuno neopterećen – jer zna – kreće se ulicama  Zagreba i komentira – sa stavom, ironično, empatično ali nikada nametljivo, nikad plošno.

Edda Dubravec

OTVORENJE IZLOŽBE