PREDGOVOR

FOTOGRAFSKI DNEVNIK

"Čeznem da imam uspomenu na svako biće na svijetu koje mi je drago. Ono što je dragocjeno u takvim slučajevima nije samo sličnost –već povezanost i osjećaj bliskosti koji postoji u tome, činjenica da tamo zauvijek leži prikazana sjena te osobe. I uopće nije strašno ako kažem da bih radije imala takvu uspomenu na nekoga koga volim, nego li najplemenitije ikad stvoreno umjetničko djelo", pisala je 1843. – samo nekoliko godina nakon izuma fotografije – pjesnikinja Elizabeth Barett Browning anticipirajući – hrabro i neopterećeno – mjesto i ulogu fotografije koje je tada izgledalo kao daleka i nesigurna budućnost. A mi – nakon toliko vremena – možemo samo dodati i pitanje: pomaže li nam ona doista da sačuvamo ljude, trenutke.
Radovi Petra Dabca nastali u proteklih četrdesetak godina govore upravo o tome; riječ je o portretima strukturiranima u fotografski dnevnik koji su na neki način saželi riječ i sliku. Naime, preko aparata fotograf gradi moć, ovladava motivima, pretvara ih u slike – po vlastitom sudu, ukusu, želji, sposobnosti empatije i one su, de facto, i način pokazivanja nadmoći, dominacije. Isto tako, dnevnicima, onim pisanim, iz amorfne mase događanja bilježimo ono što nam se čini važnim, ili što bismo željeli zapamtiti (i zadržati) i što naposljetku postaje povijest. I opet- kao i kod fotografije – pitanje – možemo li doista sačuvati ljude, trenutke, vrijeme?!
Netko će se u ovom fotografskom dnevniku prepoznati, za nekoga ćemo reći – gle – pa ta i ta osoba, dugo se nismo vidjeli, ali svakako čak i bez obzira na razinu osobnog, mnogi će  u nizu možda običnih sitnica – odjeći, frizuri, pročelju kuće, knjizi na stolu, čaši u ruci, prepoznati vrijeme i tako se vraćamo banalnom, možda, ali ne i manje amblematskom kolačiću koji može vratiti svjetove.
Dnevnik Petra Dabca je, naravno, osoban jer samo on – kao svaki autor - zna priču do kraja i stoga se na neki  način  s publikom poigrava na razini vidljivog i nevidljivog, rečenog i neizrečenog.
Među njegovim portretima – osobito crno-bijelim prevladavaju oni koji bi se mogli svrstati u kategoriju više-manje formalnih uprizorenja prijatelja, znanaca, obitelji, važnih ili samo zanimljivih likova, dok se u onim recentnijim radije bavi situacijama i njegova pozornica postaju privatni i javni prostori gdje neumorno bilježi – ponekad s malim ironijskim odmakom ali uvijek dobrohotno i empatično, jer zanima ga priča, a ne senzacija i točno zna koliko daleko može ići u eksplicitnosti, razotkrivanju, jer on je – da parafraziramo  već poznati stav njegove bake o struci kojom se bavi – premda  fotograf, na prvom mjestu gospodin.

Edda Dubravec

OTVORENJE IZLOŽBE