PREDGOVOR

Učim gledati. Ne znam u čemu je stvar, sve ulazi dublje u mene i ne ostaje ondje gdje bi inače ostajalo. Posjedujem nutrinu o kojoj ništa nisam znao. Ne znam što se ondje događa. (R.M. Rilke, Zapisci Maltea Lauridsa Brigea)
Zaustavljeni trenuci na fotografijama Petra Dabca dugo su čekali da u njima pronađemo vrijeme, sedamdesete godine prošlog stoljeća, kad su nastale i kad smo ih posljednji put mogli vidjeti. Danas, nakon gotovo arheološkog istraživanja u već legendarnom ateljeu u Ilici, povratak u atmosfere i estetiku doba koje je jednima gotovo nepojmivo daleka prošlost koju nisu živjeli pa je ne mogu do kraja ni percipirati, a drugima cijeli jedan svijet –mjesta i ljudi koji su nam, u najmanju ruku, bili bliski i dragi, bljeskovi slika koje nismo vidjeli cijelu jednu vječnost, način na koji smo razmišljali, mjera za usporedbu...
Pred nama su samo naizgled stilski inkoherentni radovi: portreti - mala galerija likova prijatelja, umjetnika koji su stvarali ozračje zagrebačke artističke scene sedamdesetih, pa impresije s venecijanskog Biennala, niz fotokopija fotografija na kojima Dabac intervenira bojom.
Sve su to radovi koji na neki način označavaju otklon od klasične fotografije, odnosno bilježenja svijeta onako, kako ga vidimo okom i svjedoče avanturu koja bi se mogla definirati kao potraga za vizualnim kodom sinkronim suvremenim umjetničkim trendovima. To je jedan od mogućih odgovora na pitanje zašto umjetnik fotograf ne bi izašao iz potrošenih konvencija i tražio slobodu izražavanja koju mora imati svaka umjetnost da bi bila živa, o čemu je još 1913. pisao američki fotograf Alvin Langdon Coburn, a koja materijalizira kreativne dileme imanentne svakom pravom umjetniku.
Upravo potraga za slobodom, za novim putovima fotografskog izražavanja označila je početak sedamdesetih i učinila Petra Dabca jednim od promotora novih trendova i u estetskom i u tehnološkom smislu.
Fotografija je, baš kao i svaka druga umjetnost, između ostalog i želja za otkrivanjem, za komuniciranjem. Petar Dabac uspostavlja vrlo rafiniranu igru u kojoj gledatelju prepušta da u njegovom savršeno racionalnom sustavu pronađe svoje priče, svoje emocije. Jer, fotograf nam je dopustio da o njemu saznamo samo ono što je želio, on nas ne pušta u svoj svijet, on kao da nam se ne želi osobito svidjeti ili nam nešto posebno reći. A rekao je sve, samo moramo naučiti gledati ili si barem dopustiti da vidimo.

Edda Dubravec

Za izradu pojedinih fotografija koristile su se sljedeće tehnike:
Izbljeđivanje
Kopiranje pomoću Xerox aparata
Kopiranje na Agfa contour film
Fotografske reprodukcije
Fotomontaža
Fotokolaž
Smeđi toner
Vodena boja
Autolak

OTVORENJE IZLOŽBE