PREDGOVOR
Misterij zatvorenih vrata, ključanice u koju se ne smije zaviriti, kvake koju se ne smije dodirnuti - priča o Modrobradom ali i o svima nama, o vječnoj dvojbi, uzbuđenju, pa i strahu od otkrivanja. I nije sasvim jasno je li veća želja ući i zaviriti ili izaći, otkriti se ili biti otkrivan. A tu dilemu ni ne pokušavaju - i to je dobro - razriješiti fotografije koje je godinama snimao Marko Čolić. I upravo savršena čistoća njihove kompozicije, neodoljiva jednostavnost ideje i koncepcije kao i ponavljanje motiva sublimiraju ponekad teško objašnjivu činjenicu da su baš obične stvari mnogo više od onoga što pokazuje njihov vanjski izgled. Ili, kao što je pisao slikar Jean Bazaine, neki predmet budi našu ljubav baš zato što se čini da je nositelj snaga koje su veće od njega samog.
Marka Čolića pamtimo ponajviše po novinskim fotografijama, naslovnicama časopisa koji su prije dvadeset, trideset godina prvi kročili u svijet estrade, glamura, kako bismo to danas opisali. I on je među prvima bilježio taj blještavi svijet, ali je istodobno iz njega bježao u neki drugi duhovni i materijalni prostor, jer, umjetnik je i prorok i sanjar. Oronula vrata s kojih se gule posljednje naznake boje, starinske kvake i zasuni, dio su tog drugog svijeta i vremena koje poput pijeska curi kroz prste ma kako ga pokušali zaustaviti. Istodobno, to je potraga za izgubljenim vremenom, ali i pronađeno vrijeme. Mi ne znamo kako izgledaju vrata ni kuće kojima pripadaju, ni gdje su, uostalom te kuće, da li u njima još netko živi, da li neka užurbana ruka stisne kvaku, da li se ikad sretnemo?! Da, naravno, samo se moramo odvažiti i prepustiti.
Tu na dohvat ruke su prostori koje fotograf ostavlja sebi - i nama - da ih dohvatimo, da iza vrata smjestimo svoju sobu, naslonjač, uspomene, osušeni cvijet u knjizi, mirise, izblijedjele šare na porculanskoj šalici i, naravno, sve one koje smo voljeli i koji poput sjena nastavaju prostor mašte, sjećanja.
Vrata možemo, naravno, i otvoriti i izaći - u sunčano jutro puno obećanja, u šetnju sa psom jednog kišnog predvečerja, a možda nas vani čeka ljubav našeg života. Svega toga nema i sve je tu.
Edda Dubravec
OTVORENJE IZLOŽBE
|
