PREDGOVOR

Marija Braut kaže da se izložba zove Ništa. Jer je ovaj ciklus fotografija nastajao u doba njezina pada i oporavka u doba kada je bila ispražnjena svih ambicija pa i emocija i kada je naprosto zurila u pod i samo kratko dizala pogled u nebo (daj Bože da se što prije oporavi i da sve ovo prođe!). A opet, imala je potrebu fotografirati to svoje stanje i dokumentirati gotovo dnevnički svoje ograničeno kretanje. Tramvajske stanice, uobičajena tura od bolnice do kuće i kratki poslovi oko kuće. Uvijek je to bilo ili vrlo rano ili vrlo kasno, ali ljudi nisu ulazili u kadar; samo isprazni pogled dolje u pod, ta marginalija, fotografija bez motiva, praznina. Ipak, ne može autorica daleko od sebe same, od svog golemog i bogatog, te nadasve plodnog iskustva. Oduvijek je birala cestu, osamljene pločnike koji odzvanjaju poslije kiše, oduvijek je Zagreb, ili Dubrovnik jednako, Marije Braut imao prizvuk samoće. Razlika je, međutim, u vremenu. Tada bila je to romantična poetična samoća, koja je zgusnutih tonova crnine i sivila odjekivala nekom romantikom. Morao si zavoljeti fotografirani grad, osjetiti svježinu opranih ulica, ili potrčati praznim stubama, jer su svojom fotogeničnošću pozivale. Sada je sve to Ništa, kako kaže Marija Braut. Uspjela je otjerati zanos i osjećaje i uključiti se u fotografsku cool - generaciju. Hladno i isprazno do boli. Spontano, ali vješto transformirala se Marija Braut, zadržavši kvalitetu, pa i autentičnost fotografija. Ne, nisu to obični pločnici. Njihovo Ništa i njihova Hladnoća određeni su iskusnim okom za ritam, za kompoziciju, za sjene i za onu mjeru na koju se svela suvremena fotografija: ništavno je postalo punina za kojim žudi današnje oko.

Branka Hlevnjak

OTVORENJE IZLOŽBE