PREDGOVOR

Mariji Braut motiv je važniji od svakog formalnog promišljanja fotografije. Je li to određena osoba, nepregledni krajolik, uska povijesna ulica, krov, balkon, kula ili što drugo, uvijek je to fotogeničan motiv, koji može biti i poznat i tipičan, fotografiran nebrojeno puta, ali odabran na Marijin način u nešto drugačijem uglu, u čvršćoj i dramatičnijoj izradi. Ona je fotograf lutalica; od Dubrovnika preko Vrbika, Zagreba i Slavonije do New Yorka. Lako premjestiva (nečujna kao gazela) s mjesta na mjesto, (i iz vremena u vrijeme) uvreba Marija pravi svjetlosni trenutak kada će ulica, kamenje, crijep, krajolik, ili naprosto nečije lice zasjati u pravom svjetlu, reflektirati ga i k tomu poručiti jednostavno: to je to. Bez puno uvijanja, lamentiranja, intelektualiziranja, detaljiziranja ili drugovrsnog manipuliranja. Marija Braut pristupa fotografiji kao lovac na trenutak. U klasičnoj fotografskoj tehnici taj je trenutak ostajao nepoznanica sve do laboratorijskog mraka iz kojeg je pod slabim crvenim ili zelenim svjetlom izronila Marijina kratkotrajna impresija koja ju je ponukala da okine. Njezine antologijske fotografije nastale su u brzini opažaja, u osjećaju za tipično, duhovito ili, samo lijepo.

Ova je izložba Marijina «šetnja» domovinom, sjećanja na opaženo, fotografirano, zaustavljeno, sačuvano, interpretirano, proživljeno, svjedočeno, dano. U konačnici sve što vidi Marija Braut, što osjeti gledajući i viđajući, daruje nama na svojim fotografijama kao crno bijelu ljepotu sazdanu od obiju zbilja: proživljene i izmaštane

OTVORENJE IZLOŽBE