|
O AUTORU:
Aleksandar Bonačić, rođen je u Zadru gdje i živi. Posljednjih šest godina bavi se fotografijom, a rezultat tog rada do sada je pet samostalnih izložbi kao i nekoliko skupnih. Od samostalnih izložbi izdvojili bi „Akvarel, sjene...“ u izlozima trgovina ulica Borelli i Madijevaca 2005., “Vol u magli – trilogija“ u „Arsenalu“ 2006.(Zadar) te izložbu „1/3“ u Salima na Dugom otoku u prostoru stare tvornice ribe „Mardešić“ također 2006., dok između skupnih izložbi svakako odskaču; zajednički nastup sa još šestoricom ponajboljih zadarskih fotografa, u sklopu manifestacije „Zadar,more“ 2005., skupna izložba članova „CRO ART PHOTO Cluba“, koja je održana u Zagrebu u galeriji kluba , te posljednja u nizu , a posebno izdvajamo izložbu „Fragmenti“ u arheološkim iskopinama na trgu Petra Zoranića u Zadru uz još dva zadarska fotografa. Tu je i Božićna izložba u „Arsenalu“ sa udrugom „ZADART“, čiji je član.
|
PREDGOVOR
Fotograf Aleksandar Bonačić ovaj je put odlučio načiniti neku vrstu mini-retrospektivnog pregleda, podastirući rezultate nekoliko pojedinačno izlaganih ciklusa. Uz fotografije iz ciklusa Zidovi, Akvareli i sjene, Quadrographie Bonačić je izložio i seriju fotografija dokumentarističkog karaktera. Iako njegove fotografije najčešće nose apstrahirani prikaz stvarnosti, ta je stvarnost (više ili manje apstrahirana) i dalje u fokusu njegovog zanimanja kroz prikaze događanja i trenutaka iz svakodnevnog života
Ono što je važno istaknuti je činjenica da su fotografije iz serije Zidovi i Akvareli, sjene ( odrazi na vodenoj površini ), fotografije nastale bez dodatne dorade. Pri njihovoj izradi Aleksandar Bonačić koristi samo klasične fotografske metode, zaokupljen odnosom svjetla i sjene, te kontrastima. Quadrographie koje su i kronološki nastale u ranijoj fazi, su opetovanje motiva uz intervenciju bojom. Isti motiv ponavlja se četiri puta ali je različito tretiran. Tako stvarni oblici dobivaju različitu pojavnost ovisno o tretiranju. Kad bi se netko, pred Bonačićevim motivima, zapitao gdje su ta vrata ili prozor sa fotografije, moglo bi mu se odgovoriti da su svugdje i nigdje, da su to vrata i prozori po sebi. Zato je manje važno da ih smjestimo u pripadajući ambijent ili prepoznamo kao svoja vrata ili susjedov prozor. Našeg fotografa stvarnost zanima i kao polazište za igru privida, odraza i uvijek promjenjive slike. Stalna tek mijena jest, mogao bi glasiti moto ove metode.
Igra s istim motivom različite pojavnosti dovela ga je do struktura uočenih na starom zidu ili u refleksiji svjetla i oblika na vodenoj površini. To su zapravo prikazi fragmenata stvarnosti koji izvučeni iz konteksta i kao takvi postaju priča odnosno motiv za sebe. Iako je autor naslovio svoja djela, za promatrača je posve nevažno prepoznati isti motiv, biće ili odraz, kao dio neke regularne, nepromjenjive i uvijek izvjesne stvarnosti. Puno je važnije recimo uočiti val u razbijenom zrcalu vodene površine nego gonetati sam motiv. Dakle, važniji od samih motiva njihovi su odrazi, „sjene" koje ti motivi bacaju na svijet, po Bonačiću, napravljen od otisaka i utisaka predmeta, bića i pojava. Neka njegova djela nedvojbeno asociraju na apstraktno-ekspresionistička platna. Bonačić kao da u mreškanju vodene površine ili ruiniranom zidu vidi slikarsko platno pa se često stvara dojam kao da je vlastitom rukom naslikao te kolorističke prikaze. Bonačić fotografira kao što slikar slika. Čini se da ga umjesto stroge primjene fotografskih načela više zanimaju slikarski principi. Tako nam u svojim djelima donosi apstrahiranu stvarnost, boje i forme, odraze i sjene pretočene u jedan koloristički slap koji otječe prema ušću slikarstva a ne prema moru ili riječnoj delti. Zato je Bonačić fotograf koji često zaobilazi stvarnost da bi ju zamijenio njezinim nestabilnim odrazima, prividima, jakim bojama i gotovo secesijski vijugavim linijama, kao da bježi iz fotografije u slikarstvo, kao da se ne zadovoljava stvarnošću kao takvom nego mu je često na umu slika kao prostor veće izražajne slobode.
Dokumentarističke fotografije Aleksandra Bonačića s prikazima ljudi i njihove svakodnevice opet donose, poput njegovih apstraktnih fotografija svojevrsno fragmentiranje. Noge staraca na klupi ne odaju nam kome pripadaju ali donose, kao i njegove druge fotografije, jedan bezvremenski trenutak, sjetu, ćakulu staraca na rivi, sliku koju automatski stvaramo u svojoj glavi, nadograđujući se na prikazani detalj. Starica koja se sprema sjesti u dvor, lancuni na tiramolu, dijete u igri...motivi su koji jednako mogu pripadati i današnjici i situaciji prije deset, pedeset ili više godina. Fotografije su to koje nose sjetu i tišinu, tišinu vremenski neodređenog trenutka, asocirajući prošlost kroz objektivom uhvaćeni trenutak sadašnjosti.
W. de Kooning jednom je rekao: «Osjećam se zadovoljan kad sam pomalo izvan ovog svijeta, jer tek sam onda u realnom svijetu». I Bonačić je pomalo izvan, njegove fotografije koje često nose neočekivane fragmente stvarnosti progovoriti će vam vlastitim jezikom, povesti vas u svijet privida i asocijacija, bezvremenskih trenutaka, u svijet tišine i sjete, u svijet pun zvukova i života, čujnih i gotovo opipljivih koji se daju naslutit kroz kolorit samog motiva. Na kraju bi samo dodala citat kritičara Julesa Janina: Budite svjesni činjenice da čak i onda kada svjetlost učini svoje, čovjek je taj koji ostaje majstor!
prof. Antonija Mlikota
OTVORENJE IZLOŽBE
|
