PREDGOVOR

Teorija i praksa Darka Bakliže

Dame i gospodo, cijenjene kolegice i kolege, dozvolite mi reći nekoliko stvari o fotografijama Darka Bakliže. U redu, neću govoriti o Bakližinom slikarstvu, a, vjerujte mi, neću spominjati ni njegove filmove. Zapravo bih malo razglabao o relacijama teorije i prakse u kontekstu Bakližinih fotografija. No, da bih išta rekao o Bakliži, valja mi prethodno pojasniti termine teorija i praksa. Termin teorija svima je poznat. U medijima svakodnevno čujemo za teorije urote, ali ništa manje nisu prisutne ni teorije koje nogometni treneri demonstriraju u vezi s nastupajućom nedjeljnom utakmicom. Danas svatko ima neku teoriju o nečemu, a sve to najčešće u blaženom neznanju što bi pojam stvarno imao značiti. No, važno je znati, on dolazi iz grčkog jezika. Izvorno je označavao djelatnost osoba koje su se zvale theoroi, a zapravo su bile izaslanicima u kazalištu, na sportskim igrama ili u proročištima. Njihov je zadatak bio promatrati događaje, ali ne i sudjelovati u njima. Zlobnici bi dodali kako se – za razliku od ostalih ljudi -theoroi ni onda ni danas nisu znali zabavljati, ali u suštini se radi o promatračima koji stvarnost sagledavaju iz izdvojene, pa čak i privilegirane perspektive. To je možda bilo zato jer se terminprema nekim tumačenjima izvodi iz dvije  također grčke riječi – theos i reo – gdje prva označava boga, a druga tijek, odnosno način postojanja. Theoria bi, prema tome, izvorno bila božanska djelatnost ili perspektiva iz koje bogovi uviđaju stvarnost.  

Kako li oni to zapravo čine? Grci su bogove smještali na svetu planinu Olimp, pa je pretpostaviti kako bogovi odande, u uzvišenoj izolaciji promatraju događaje na zemlji. Bivanje na planini usporedivo je pogledu s vrha nebodera. Tkogod je bio u tom položaju zna što se odande vidi. S vrha nebodera vidimo stvari u – kako se to voli reći – širokim potezima: ljudi gube svoja specifična obilježja i postaju samo pokretnim točkama na površini zemlje, baš kao što i automobili prestaju pripadati ovom ili onom proizvođaču, te se premeću u nešto veće točke. Nadalje, s vrha nebodera uviđamo uzroke i posljedice, odnosno pravila odvijanja događaja koje njihovi sudionici još ne razaznaju. Tako, primjerice, unaprijed prepoznajemo da će se vozilo-točka sudariti s drugim vozilom-točkom koje dolazi iza ugla. Dva vozača ne vide jedan drugog, ali mi – budući smo smješteni na povišenom položaju – s priličnom vjerojatnošću možemo predvidjeti njihov susret. Njihova je budućnost naša sadašnjost. Pritom, važno je ponoviti, s vrha  nebodera nismo u stanju razaznati detalje događaja. Je li itko uopće upravljao tim dvjema točkama ili su se one kretale same? Je li za volanom bio muškarac ili žena? Ništa od toga ne razaznajemo s naše uzvišene, i kao božanske pozicije, ali zato postajemo sposobni lučiti uzroke i posljedice u – recimo to ponovo – širokim potezima. Mi, smješteni na vrhu nebodera (ili na svetoj planini, ako Vam je draže), mi smo – uvjetno rečeno – teoretičari, a oni tamo dolje su – ponovo uvjetno – praktičari. Pojam praksa također dolazi iz grčkog jezika, a označava aktivnost, činjenje i kretanje. Biti u podnožju nebodera znati uživati stvarnost onako kako je uglavnom i opažamo: ne razaznajemo što se zbiva iza ugla (a samim tim ne predviđamo ni budućnost), ali smo zato sposobni počiniti, ili do detalja opisati sudar kad mu posvjedočimo. Potpuni praktičar bi prema tome bio bićem koje djeluje ili sudjeluje u nastajanju stvari, ali nije u mogućnosti lučiti uzroke spram posljedica; za nekog apstraktno shvaćenog, ali potpunog praktičara svaka je pojava uvijek nova, drugačija i neuvjetovana prethodnom. Jasno je kako nitko nije posve praktičan (jer bi to u konačnici značilo da se poput amebe nalazi u vazda novom svijetu), baš kao što nitko nije ni potpunim teoretičarom (jer bi taj bio nepokretnim promatračem stvarnosti u kojoj baš nikako ne sudjeluje), ali zadržimo se još trenutak na ovoj usporedbi. Stvarnost nikada nije samo praktična, ili samo teorijska. Ona je uvijek i ovakva i onakva, pa zato kažemo kako stvarnost sastavljena od teorijske i praktične razine biva cjelovitom, odnosno jedinom mogućom. Drugačije rečeno, stvarnost je praksa koja ne postoji ukoliko je netko ne vidi s kakvog simboličkog nebodera ili planine, a to je viđenje po nuždi teorijsko. Odavde slijedi još nešto. Naime, dežurni skeptici tvrde kako bogova nema, niti ih je ikada bilo, pa je nama kao bićima prakse palo u zadatak teoretizirati namjesto njih. Želimo li, dakle, obuhvatiti cjelinu svekolike stvarnosti, valja nam združiti vlastito djelovanje s načinom kako bismo se vidjeli kad bismo se nekim čudom promatrali s vrha nebodera. Jasno je da se radi o paradoksu. Na taj način zapravo stvaramo sistem unutar kojega se pravila – teorijski uzroci i posljedice – poistovjećuju s onime na što se pravila odnose, a to je praksa.

Dame i gospodo, cijenjene kolegice i kolege,  Vi sada mislite da sam posve zakomplicirao stvari, ali uvjeravam Vas da nije tako. Odavde do Bakližinih fotografija samo je pola koraka. A zašto? Zato jer te, tehnički vrlo estetizirane izrađevine zapravo prikazuju sasvim praktične prizore u vidu nagih ljudskih tijela. Tijela su pojave koje pripadaju svijetu prakse, što znači da rastu, stare, mijenjaju se, mogu biti snimljena ovako ili onako, slijeva ili zdesna, odnosno odozgo ili odozdo. U stvari su tijela posve slučajne pojave, a to Bakliža zna, pa ih je grafički dodatno obradio. U tu obradu ponajprije spada dodatno formatiranje, odnosno iscrtavanje pačetvorine koja proizlazi iz metričkih zadatosti i morfologije samog prikaza tijela, te ga prostorno obuhvaća. E sad, poštovane dame, a bogami i gospodo, Vi ćete pitati zašto uopće spominjem takve trivijalnosti. Zato jer Bakliža formatiranjem obogaćuje prikazano tijelo teorijskom dimenzijom. Po čemu je format izraz teorije? Pa, upravo po tome što je tijelo kao takvo besmisleno. Tijelo u formatu, opet, postaje sistem uzroka i posljedica, odnosno raslojava se na sekvencionalni tijek primjene određenih pravila: mali prst na nozi najednom se metrički vezuje za razmak između obrva, a podlaktica postaje mjernim sredstvom visine same pojave. Ali, još je zanimljivije primijetiti nešto drugo.

Pravila Bakližinih formata nalaze se na sasvim drugačijoj kognitivnoj razini spram onoga što uokviruju, a to su, jasno, tijela. U tom smislu se pačetvorine formata ponašaju poput sile gravitacije u fizičkom prostoru. Doista, gravitacija je također neka vrsta formata, odnosno pravilo koje određuje naš fizički identitet kao zbir uzročno-posljedičnih odnosa. Do ove točke smo bili – nadam se – jasni, ali sad ćemo doista zakomplicirati stvari. Dakle, dame i gospodo, kolegice i kolege, pogledajte molim Bakližine fotografije u nizu. Na zidu ili u ovoj knjižici, svejedno. Jeste? Dobro, jer ako ste doista pažljivo provjerili odnose pojedinih poza fotografiranih tjelesa, a pogotovo ukoliko ste promislili odnose iscrtanih formata, morali ste uočiti da Bakliža implicira kako se prikazi kauzalno nastavljaju jedni na druge. Vidite li to? Drago mi je. Naime, prikazi su izvaci iz jedinstvenog prostorno-vremenskog tijeka, a, kako znamo, vrijeme predstavlja konačni format, odnosno teorijsku poveznicu svake prakse. Nema što. Iz svega što smo primijetili valja nam zaključiti da je Darko Bakliža napravio izložbu koja prikazuje sve razine teorije primjerene umjetničkoj
praksi. Vi ćete, naravno, pitati gdje se tu nalazi praksa? Ona je smještena u samoj primjeni teorije na tijelo kao motiv umjetničke prakse. I što će Vam više? Eto cjeline stvarnosti... ili barem stvarnosti viđene s jednog imaginarnog nebodera... kroz okular aparata...

Vladimir Rismondo ml.

OTVORENJE IZLOŽBE